Gospodin dr. sc. Srećko Listeš, prof., aktualni predsjednik

Društva profesora hrvatskoga jezika, izazvao je burne reakcije kolega

učitelja različitih struka, pa i naše kroatističke, na raznim društvenim

mrežama kritičkim osvrtom na jezik kojim se služe

voditelji predavači  u  videolekcijama Škole za život, koji je objavio na

svojem FB profilu, a prenijela ga Slobodna Dalmacija,

ali i naš portal Josipova jezična galerija (Gost portala).

 

Nijedan hrvatski učenik ovih dana ne ide u školu, nego svi kod kuće uče uz svoje televizijske ekrane, zaslone računala, laptope i tablete. Jedan stručnjak upozorio je na lošu kakvoću jezika koju je čuo gledajući videolekcije Škole za život. Zašto su reakcije kolega s jedne strane razumljive i zašto je reakcija dr. sc. Srećka Listeša sa svih strana razumljiva?

Ovaj tekst želi se uključiti u promišljanje o jeziku, što je vrlo logično ako ste svjesni da se nalazite na portalu koji se zove Josipova JEZIČNA galerija. Elementarna nepogoda u Zagrebu zbog potresa, svjetska zdravstvena kriza uzrokovana pandemijom COVIDA-19 uzrokovana novim koronavirusom, zatvorene hrvatske škole i nastava na daljinu razlozi su, sasvim razumljivi za argument – nije sada vrijeme za vaše jezično sitničarenje. Još kad se sjetimo da će se naše izmještanje u kućnu radinost nagraditi manjom plaćom unatoč višestruko umnoženomu obimu posla u novonastaloj situaciji, nije čudno da nas takvo jezično “sitničarenje” boli.

 

SLUČAJ ŠENOA (JEZIK, POTRES, BEZ KORONE)

No ja bih, drage kolegice i kolege, željela podsjetiti na jednog čovjeka, čovjeka kojemu je struka bila kultura, ali i vođenje grada koji je 1880. pogođen potresom razornijim od onog našeg 22. ožujka (6,3 naprema 5,5). Čovjeka kojega zovemo Ocem Hrvatske Književne Publike, čovjeka koji je doslovce život dao za svoje sugrađane. Vidite, taj čovjek je itekako razumio aktualni trenutak, ali je cijelim svojim bićem nastojao njegovati hrvatski književni jezik. Čovjeka koji je bio zagrebačkiji od mnogih zagrebačkih pisaca, iako mu podrijetlo nije zagrebačko. Dakako, riječ je o Augustu Šenoi.

Pitam se, što bi Šenoa sada rekao na ovaj aktualan trenutak i salve ljutitih kontrakritika prema osobi Srećka Listeša (kako lako prelazimo na argumentum ad hominem, čudo jedno!) zato što se usudio progovoriti o lošemu jeziku  koji je primijetio u medijima koji su, silom prilika, preuzeli obrazovnu palicu od učitelja koji su, opet silom prilika, razdvojeni od svojih učenika.

(Da se razumijemo, televizija NIJE preuzela obrazovnu palicu od učitelja, ne onih učitelja koji promišljaju svoju nastavu, koji su samoreflektivni učitelji i koji imaju svoj plan i program koji će izvesti na ovaj ili onaj način. Televizija je tu moguća podrška, ali glavni online pregaoci zapravo su oni isti učitelji koji u svojim učionicama svojim učenicima objašnjavaju, potiču ih, razgovaraju s njima, tješe ih, raduju se njihovu uspjehu u svim područjima života… oni isti učitelji koji su se sad navrat-nanos morali pripremiti za ovakvu digitalnu nastavu koja nesumnjivo ima svojih dobrih strana, ali koja nesumnjivo ima svojih minusa.)

 

 

Krik krikova u doba korone, potresa, proljetnoga snijega i poniženoga jezika.
Foto: preuzeto s Hrvatski jezik – Neorić.

 

 

Kako bi, dakle, Šenoa, reagirao? Vjerojatno bi  svojom elegantnom pjesničkom rukom Srećku Listeštu signalizirao da malo smanji svoju kritičku iskru, ali sigurno mu ne bi rekao da odustane od upozorenja svim školskim djelatnicima koji masovno preolako shvaćaju što čine svojemu identitetu kršeći četiri norme suvremenoga hrvatskog standardnog jezika – gramatičku, leksičku, pravopisnu i da, kolegice i kolege, pravogovornu!

 

SLUČAJ PRAVOGOVOR  (KORONA, POTRES, JEZIK)

Pred osjećajem ugroženosti, u smrtnoj opasnosti, u situaciji potpune gospodarske neizvjesnosti (da ne kažemo gospodarskoga kolapsa), u trenutku kad se borimo za opstanak nature, naravno da se odričemo kulture, a najčešće i najlakše one pravogovorne. U osnovnoj školi pravogovor se i inače često žrtvuje za “više ciljeve”, što zbog neukosti učitelja koji većinom nisu uspjeli steći osnovna pravogovorna znanja  i umijeća te još uvijek ne razumiju zašto se u njihovu govoru ne bi smjelo čuti njihovo podrijetlo, što zbog pedagogiziranja, dakle radi približavanja djeci u konkretnome razredu.

No nastava online, tj. nastava na daljinu, nije naša učionica. Nastava na daljinu zamišljena je kao pomoć svima u cijeloj Hrvatskoj, i Istrijanima, i Slavoncima, i Međimurcima, i Dalmatincima, i Prigorcima, i Podravcima, i govornicima svih ostalih hrvatskih podneblja, a kad dijete na TV-u čuje naglasak koji nije ni neutralan (tu bi funkciju trebao preuzeti standardni pravogovor) ni njegov (blizak, mjesni, onaj u kojemu dijete odrasta), ono zapravo biva izloženo tuđem mjesnom naglasku (govoru) koji se, za vrijeme praćenja videolekcije, uzdiže na razinu općega. Poteškoće su, osim identitetskih i jezičnostandardnih, naravno, i činjenica da svaki novi predavač dolazi sa svojim mjesnim naglaskom, ili čak s naglaskom koji nitko nikad ne bi izgovorio (osim na televiziji, kao s onim nesretnim “e”lektronom) – tako da se učeniku koji prati online nastavu u glavi nužno stvara zbrka iz koje se teško izvući.

A možda se moglo. Reći će neki, nije bilo vremena. Trebalo se reagirati odmah. No, ljudi moji, ja sam svojedobno surađivala sa Službom za jezik i govor HRT-a, u vrijeme kad je voditeljica odjela bila legendarna Jasmina Nikić, u vrijeme Vesne Spinčić-Prelog, u vrijeme kad ste na našim ekranima mogli vidjeti i slušati jednu Helgu Vlahović, Željku Fattorini, Olivera Mlakara… u vrijeme kad smo puštali djeci slušati Dubravka Sidora i Zlatka Crnkovića… i znam da i danas postoje izvrsni stručnjaci koji bi se, da ih se možda kontaktiralo (recimo, spikerica Rosanda Tometić, ujedno profesorica hrvatskoga jezika i lektorica), stavili na raspolaganje toj prevažnoj odgojno-jezičnoj dimenziji temeljnoj na govorenju. Možda je bio dovoljan samo mali savjet, konačno, nijedna od tih videolekcija nije preduga, da bi se pročistio taj govor prije snimanja materijala. U predmetnom kurikulu Hrvatskoga jezika snažan je naglasak upravo na slušanju kao jezičnoj djelatnosti, a činjenica je da su primjeri tesktova izgovorenih u skladu s pravogovornom normom hrvatskoga jezičnoga standarda vrlo rijetki u našoj školskoj (!) praksi.

 

Ugroženost hrvatskoga standarda ne počinje sa školom na daljinu niti, nažalost,

njome završava, ali televizijski najagresivnije djeluje,

i u tome je kvaka. Plemenitiji i mudriji odnos prema vlastitomu hrvatskom

jezičnom standardu moramo razvijati na svim obrazovnim razinama,

s jezičnim stručnjacima koji imaju izoštren senzibilitet osobito prema pravogovoru,

ali i drugim normama standardnoga jezika, trebamo poučavati učitelje da bi bili

dobri poučavatelji. Srećko Listeš to je razumio mnogo prije koronapanike i ŠZŽ-a

organizirajući izvrsnu školu govorništva za učitelje u Sinju

baš o 300. obljetnici Sinjske alke.

 

 

SLUČAJ LISTEŠ (JEZIK, JEZIK, JEZIK)

O tome paradoksu govori gospodin Srećko Listeš, doduše, na svoj temperamentan način i krajnje iskreno.

Nerijetko je teško prihvatiti da iskreni ljudi imaju pravo. Nerijetko iskreni ljudi dobiju po nosu zbog svoje nekompromisne iskrenosti. No katkad ne smije biti kompromisa. Za neke nikad ne smije biti kompromisna.

Kolika je dakle, utemeljenost, u Srećkovoj kritici? Potpuna. Je li ona došla u pravo vrijeme? Po mnogima nije. Možemo prihvatiti činjenicu da nam se jako žurilo i da smo žrtvovali jezik. No  zašto je onda čudno da se jezičari dižu na zadnje noge? Oni koji imaju tri čiste reći da to nije dobro?

Srećko Listeš u pravu je što upozorava na ugroženost hrvatskoga standarda u školi na daljinu. Mnogi su od nas  vjerojatno pomislili isto, ali nisu progovorili. Međutim, ugroženost hrvatskoga standarda ne počinje sa školom na daljinu niti, nažalost, njome završava, ali televizijski najagresivnije djeluje, i u tome je kvaka. Plemenitiji i mudriji odnos prema vlastitome hrvatskome jezičnome standardu moramo razvijati na svim obrazovnim razinama, s jezičnim stručnjacima koji imaju izoštren senzibilitet osobito prema pravogovoru, ali i drugim normama standardnoga jezika, trebamo učinkovito poučavati učitelje kako bi bili učinkoviti poučavatelji. Srećko Listeš to je razumio mnogo prije koronapanike i ŠZŽ-a organizirajući izvrsnu školu govorništva za učitelje u Sinju baš o 300. obljetnici Sinjske alke.

Srečko Listeš umnogome je zadužio kroatističku struku i naše obrazovanje uopće. Ako zanemarite dalmatinski temperament koji će probijati emocijom kroz njegov savršen standard, moći ćete čuti taj krik kojim se želi zaustaviti degradacija i propadanje onoga po čemu jesmo to što jesmo. Proći će i ove grozne nedaće koje su nas sada sve snašle, jezik nam ostaje. Nama i budućim naraštajima. Ali kakav? Zamislimo se.

Sanja Miloloža, prof., učiteljica savjetnica