Pregrada je slikovito mjestašce u Hrvatskome zagorju u kojemu živi

i radi pjevač, skladatelj, tekstopisac, pjesnik Tomica Kolar. Taj

svestrani umjetnik dosad ima dvije objavljene tiskane zbirke

pjesama, a treće je izdanje audioknjiga (urednica Sanja Miloloža)

s izborom stihova iz zbirke Čudu (2011., urednica Marija Halaček).

Audiozbirka je plod suradnje Društva profesora hrvatskoga jezika

i Josipove jezične galerije u novoj mrežnoj ediciji Zavičajna riječ

 

Pregrada je slikovito mjestašce u Hrvatskome zagorju u kojemu živi i radi pjevač, skladatelj, tekstopisac, pjesnik Tomica Kolar. Taj svestrani umjetnik dosad ima dvije objavljene tiskane zbirke pjesama, a treće je izdanje audioknjiga s izborom pjesama iz zbirke Čudu (2011., uredila Marija Halaček, prof.) realizirana suradnjom Društva profesora hrvatskoga jezika i Josipove jezične galerije. To je prva knjiga u novome mrežnom nizu DPHJ-a pod imenom Zavičajna riječ koje će DPHJ realizirati u predstojećoj dugoročnoj suradnji s Josipovom jezičnom galerijom.

Zbirka čitatelju i slušatelju nudi ulomak teksta Božice Jelušić Po (s)tihu, h kmici recenzentice tiskanoga izdanja iz 2011., zatim autorove 53 pjesme u dva dijela: prvi je dio Zavičajna riječ Hrvatskoga zagorja iz Pregrade s dvadeset kajkavskih pjesama sa zvučnim zapisima, a drugi je Stihovi na hrvatskome štokavskom standardu koji obuhvaća 33 pjesme. Slijedi Pogovor Tomičino Čudo te Rječnik pregradskoga govora iz stihova Tomice Kolara.

 


E-knjizi Čudu Tomice Kolara možete pristupiti ovdje, a sljedeći je tekst ulomak pogovora Tomičino Čudo koji potpisuje Sanja Miloloža, prof., glavna urednica nove edicije Zavičajna riječ.

“Nećemo pogriješiti primijetimo li da su u njemu stihovi antologijske vrijednosti. Iako je Božica Jelušić naslov pjesnikove stihozbirke odredila zagonetnim, kad jednom uđete u taj začudan opjevan svijet, uvidjet ćete da je on vrlo logičan i, zapravo, očekivan. U standardnome jeziku dativno -u zapravo je pregradsko –o jer je riječ o, dakako, kajkavskome idiomu. Iščitamo li ga tako, razumijemo da je pjesnik svoju zbirku naslovio Čudo. A je li to čudno?

Mislim da nije. Čudo je svojevrsno, možda, što se uspjela tehnički roditi tiskana knjiga nakon toliko dozrijevanja i da autor nije odustao od namjere pjevati o životu, ali mnogo je veće čudo sam život, a o njemu je ovdje riječ. O iskrenu, čistu, punokrvnu životu, životu u kojemu se smije, plače, pleše, ljubi, vodi ljubav, zaboravlja, promišlja, ostaje se na zemlji, doma, pospremaju se stare knjige na police, gledaju se avioni, bere se kestenje, pije se kupica vina, radi se u polju, bude se sa zemljom… i prenosi se spoznaja urezana kao svjetlosni trag predaka s koljena na koljeno, pod lipom, našim “svetim drvetom” kako nas podsjeća pjesnikinja Božica Jelušić. Lanac uspomena u zavičajnoj riječi koja se mora fizički oblikovati, pa makar se črčkalo na koljenu…

 

Tomica Kolar djeluje i u klapi KMETI kao pjevač, tekstopisac, skladatelj…

 

Kako autor sam tvrdi, dobro je svjestan da je odrastao u okruženju punom ljubavi i rada, i to onom u kojemu je bilo umjetnika, tih senzibilnih, sućutnih i ćudljivih ljudi, tih pjesničkih duša koje su se na različite načine ostvarivale prenoseći ljubav prema životu s finom nijansom osjećaja za protjecanje vremena i bezuvjetnom odlukom da se u to protjecanje mora urezati trag. Trag o čovjeku koji još živi u ovom fizičkom univerzumu, ali i o onome koji je živio, volio, radio, patio, radovao se, tugovao, ostvarivao različite uspjehe i doživljavao neuspjehe, ali čije je srce kucalo u njegovu prirodnu kontekstu i čije srce ne smije biti zaboravljeno. Jer, I suze Vam već teku / a Vi ne znate što biste s njima. / I tijelo Vam se strese i sve grca / i šumi more i šumi šuma i misli šume / i kako i kako… / Kako doći do tog srca, kume?

Tomica Kolar iskonski je pjesnik. Njegove stihove treba čitati okom, uhom, srcem i dušom. Doticati Boga u njemu kao susretište s nadahnućem koje očuđuje, osvježava, daje krila… Sjećamo se još od Šimića toga sinestetičnoga i svepristutnoga Darivatelja zemlje i neba. Njime oplemenjene Tomičine stihove treba slušati kao izvornu kajkavsku pregračku rieč koja ponosno i živo nosi svoju posebnu auru, kako materinsku riječ opisuje Petar Šegedin.

Zbog iznimne vrijednosti upravo tih riječi koje se posišu s majčinim mlijekom, koje nas neraskidivo povezuju s korijenima, koje su ono dublje u riječi i to dublje s ljudima nas veže, pokrenula sam i ovu novu mrežnu ediciju Zavičajna riječ. I raduje me da ju započinjemo izborom iz tiskane zbirke Čudu koji je realiziran kao novo mrežno izdanje suradnjom Društva profesora hrvatskoga jezika i autorskim portalom Josipova jezična galerija gdje će knjiga isto biti objavljena i promovirana. S puno vam ljubavi i ponosa predajem to divno djelo na slušanje, čitanje, razmatranje. Posebno ovdje ističem pjesmu Sprevod koja predstavlja autora kao pjesnika, dramskog umjetnika, glazbenika, pjevača, zaljubljenika u veličinu maloga života, u trenutak dobra koji svojom humornom nježnošću i neočekivanošću nadrasta okvir prostor-vremena pokazujući neraskidivu povezanost radosti i zahvalnosti sa životom, čak i na sprovodu. Dobar je svijet dok ima babuški Maričika koje će te razveseliti iskrenim pozdravom.

Kao što reče sam pjesnik: Svjetlo neumorno svijetli i usred mraka se smjesti. Je li tko čuo novosti? Postoje dobre vijesti.

Izdanje audioknjige Tomice Kolara Čudu definitivno jest dobra vijest. 
Za baštinu, za osjećaj doma, za čovjeka, za dušu.”

Društvo profesora hrvatskoga jezika također je objavilo članak o najnovijoj Kolarovoj knjizi s kajkavskim audiozapisima, a možete ga pročitati ovdje.

Sanja Miloloža, foto naslovnice SM