Poštovanu profesoricu hrvatskoga jezika i književnosti koja
već dugi niz godina ostvaruje sa svojim učenicima iz OŠ Horvati,
Zagreb, izvrsne rezultate na državnim razinama smotre
LIDRANO i Natjecanjima iz hrvatskoga jezika, suatoricu udžbenika
i radne bilježnice za Hrvatski jezik u 8. razredu, čast nam je
ugostiti na portalu Josipova jezična galerija, a njezin tekst
o pjesničkim novotvorenicama (poetskim neologizmima)
u zbirci pjesama Svevidljiva Iva prilažemo u cijelosti.
U zbirci pjesama za djecu, mlade i one koji se tako osjećaju Svevidljiva Iva autorice Sanje Milolože, objavljene 2022., kroatistica Linda Šimunović-Nakić pronalazi interes za svoj stručni rad baveći se pjesničkim novotvorenicama kojima djelo upravo “vrvi”. Poštovanu profesoricu koja već dugi niz godina ostvaruje sa svojim učenicima iz Osnovne škole Horvati, Zagreb, izvrsne rezultate na državnim razinama smotre LIDRANO i Natjecanjima iz hrvatskoga jezika, suautoricu udžbenika i radne bilježnice za Hrvatski jezik u 8. razredu OŠ, rado ugošćujemo na portalu, a njezin tekst o neologizmima spomenute zbirke pjesama Sanje Milolože prilažemo u cijelosti.
Svatko tko iole poznaje Sanju zna da su stihotvorba, kao i tvorba novih riječi, neodvojivi dio njezina stvaranja. Naime, u svakom Sanjinu retku svih dosad objavljenih zbirki, a napose ove, leksička raznolikost i pjesničke figure nižu se u skladnu ritmu, osvježene bogatim i nadasve maštovitim Sanjinim novotvorenicama / novim riječima / neologizmima. Podsjetimo se, kako većina teoretičara tumači, neologizam je nova riječ, novo značenje postojeće riječi, posuđenica iz stranoga jezika, a gdjekad i oživljenica. Riječ koja iz pasivnoga leksika postupno prelazi u aktivni. Dvije su osnovne vrste neologizama: objektivni i subjektivni.
Ova zbirka vrvi njima, prepuna ih je. Sanja i u ovoj zbirci svojim novotvorenim riječima uspijeva majstorski ujediniti svoj nepatvoreni zanos prema jeziku, majstorski osjećaj za pravu riječ koja govori i zvoni, ali i slika i zrcali pravu iskrenu emociju nikad prolazne, neutješne, majčinske čežnje i boli.
I zato Sanjin neologizam jest subjektivan, a ponegdje pak stilska figura u pravom smislu riječi. Kao takav je i neočekivan za nas koji „nekako bolje“ poznajemo Sanju i njezin izričaj. Bogat je konotacijama, no nije neprirodan, namješten, dapače, čini se – baš suprotno – da drugo i nije moglo na mjestu njega doći. Čini nam se ponekad (drugim, trećim čitanjem) da bismo ga se i mi jednom uspjeli dosjetili… Kažem jednom, možda… kad bi kroz nas progovorila Sanja.
Profesorica Šimunović-Nakić govori na promociji zbirke Svevidljiva Iva u KGZ Knjižnica Voltino uz profesoricu Sanju Bosak (slijeva) i autoricu profesoricu Sanju Miloložu (zdesna).
Foto: filmski isječak, Luka Justinić
Taj je neologizam asocijativan, nježno nam priziva sjećanje: smjehurak, glumilište, zvjezdalište... Dapače, svrhovit je i kao takav nezamjenjiv; čini se ako bismo ga zamijenili „očekivanijim“ pojmom, smisao, tj. poruka bi se promijenila jer u kontekstu cjeline Sanjine riječi nerijetko su i simboli: macotinja, prosipatelj, zvjezdanici… ( i svevidljiva je, dakako, simbol).
Kada govorimo o rječotvornom sagu ove zbirke, o Sanjinu stilu gradnje i stvaranja brojnih novih riječi koje nedvojbeno proizvode i izrazite estetske učinke, govorimo o imeničkim novotvorenicama (macotinja, prosipatelj, zvjezdanici, nevidljelica, previšica, bahatica, dopuštalice, dokazivalice, svrakalice, krpa bezmaštica, tehnološko uževlje, ljulj, nemir-dan, o vokativima (plavušane, Smjehuljče, Luka – Lučice), ali i o pridjevnim novotvorenicama (maljehni, zibljiva, omodrjele, jezerasta, plavušavi, radostiva, vedrostiva). Izvodi ih na različite načine; sufiksacijom, prefiksacijom, a dijelom ih i slaže pa tu ima i složenica (složenosufiksalna tvorba). Tu su meni osobno najomiljeniji: maštoplovni , rječotvorni, bajkorodilica…
Osim što su, kao svaka novina, opažljive i izražajne, Sanjine tvorenice – ovisno o kontekstu – najčešće su u svrhu, ne ironizacije, ne poetizacije, već naprosto jezične ekonomije i ritmičnosti radi; kao na primjeru; titele, jatele, ele, tele, telepatija, telekratija, teleglupija, teleluja, zaslonska oluja…ili ljulj, zur…
I čini nam se dubljim čitanjem da ti njeni lirski neologizmi ponekad počinju funkcionirati kao „šifrirani paralelni jezik“ koji govori i ono što nije moguće izreći postojećim riječima. Ono što u retku ne želi prešutjeti, već malo jasnije i obojenije njima izreći. Jer svaka je ta njezina nova riječ emocija, slika sama za sebe i svjedoči istančanu percepciju stvarnosti, dodatno podcrtavajući misao, točno i izražajno. Doslovno i metaforički, kao i u primjeru, naoko jednostavnog, meni osobno najdojmljivijeg; Luka – Lučice…
Gdjekad – iako, u ovoj zbirci ipak rijetko, možda jedanput, dvaput – Sanja ostvaruje i želju homo ludensa, poete, koji se igra riječima i njima postiže osobito stilski, ali i ritmički učinak; Mrak, mra, mrav, mra, mraz, mra, mar…
Ukratko rečeno, čega god se laća, Sanja je majstorica, novogtvoriteljica, krasnogstvoriteljica. Stoga neka nas ne čudi ovo novo Sanjino majstorstvo riječi¸ jer ONO ŠTO SVE VIDI, NOVO I TVORI.
Linda Šimunović-Nakić, prof. mentor