U vrijeme kad se prisjećamo svojih najmilijih koji više
nisu fizički s nama, Josipova jezična galerija donosi
prikaz profesorice Linde Šimunović-Nakić, recenzentice
nevelike stihozbirke noćnih versa koju je utemeljiteljica
Josipove jezične galerije Sanja Miloloža posvetila drugoj
utemeljiteljici JJG-a: svojoj preminuloj kćeri, likovnoj umjetnici
i pjesnikinji Ivi Miloloži (1994. – 2020.)
Sanja Miloloža, Notturni s one strane srca, JJG, Zagreb, 2022.
Poezija u kojoj su osjećaji našli svoje misli, a misli našle svoje riječi
Znati s riječima jest mudrost, jer u nju je ukorijenjeno iskonsko i izvorno znanje, ali s njima moći stvarati nove riječi jest čudo. Zbiti srce u uske krugove. Alkemija. Sanja kao vrhunski rječoštovac i rječotvorac, i ovom zbirkom dokazala je alkemijsku sposobnost stihotvorca. Nanovo je uspjela zauzdati krik, pronaći nove, nepotrošene riječi i lakoćom kreativca ugraditi ih u stihove o Ivi, životu, ljubavi, čežnji i patnji, stvaranju…
U glazbenom skladu stiha i ritma, odmjerenoj uporabi simbola, u bogatstvu figura, sugestivnim vizualnim, akustičkim, taktilnim impresijama, autentičnoj i stvaralačkoj istinitosti, u neponovljivom i osebujnom poetskom iskazu neobičnih i dopadljivih lirskih slika koje se jednako čine opipljive kao i mistične, otkriva se kao likovnjak, estet koji istovremeno poznaje igru boje i poteza, riječi i ritma. Nanovo nas iznenađuje kreativnošću, koja za nju, a i za nas, ima iscjeljujuću i oslobađajuću moć.
I ovom zbirkom stihovne lirike Sanja otkriva svoj identitet majke pjesnikinje koja uzdignute glave, no razrovana srca „Uz goruće kugle bola u želudcu“, pjeva svoju bol u noći koja nije u noći i zbog noći nastala, već ju noć čini još noćnijom. I nije noć uzrok patnji, ali patnja jest noći što se nadvila nad njom. Noć je stvarna i metaforička, i uma i duše. Ona ne prestaje svitanjem, ona i danuje. Sve njezino prekriva, dotiče, ali i potiče, jer u noći su sve misli jasne; „Osjećam misao svaku I prvu već pobriše druga grozničavo. Vrelo. A noć je, večer je hladno duga.“
U noći je žaloj glasniji; Žaloj duše majčine. Sve te pjesme što nakupiše se u meni, ne suspreže se, već grozničav izbija stihom i stvara nokturna s one strane srca; „nisu svi dani crn crni al’ bez srca jesu notturni“.
Notturni su intimno-refleksivne pjesme koje nam otkrivaju tijek misli, noćni svijet nemira i intenzivnih traženja odgovora na ono vječno pitanje s onu strane srca. „Kako?“ „kako da u tim purpurnim krošnjama tvoje smrti nađem pticu uzroka“
To muklo kako vječno je zašto, jer majčino srce ne zacjeljuje, traži povoja, traži cjelov.
Svaki stih Notturna svojevrsna je misa za Ivu. Misa koja je u isto vrijeme žrtva, ali i najsavršenija molitva. Izravno obraćanje.
„zanjihale se molitve u krošnjama iva nebeskih“
Esencijalno majčinski svojstvena, žrtva je izraz potpune nesebične ljubavi.
„ali ja ne mogu stati uz nogu svom prijatelju Bogu kad sam takva unoćnica propalica sa sto lica le le le le noćne pčele, ptice, trice oprosti mi, pjesmice…“
„samo jedna što se krijesi sa mnom li je zvijezda li je Iva li je E.“
„Divna je Wolfgangova Lacrimosa. Da ju barem nikad nisam čula.“
Patnji unatoč, naš lirski subjekt, ne predaje se rezignaciji pa misu koju u noći s ove strane srca čuje kao lacrimosu, s one druge strane srca, stihom pretače u gozbu i nanovo grli modrooko dijete i Oca, kao uprisutnjenje radosti.
„Ljepota se poti. A na koljenu malena teka
„Srca druga je strana ko svila duša je meka i modra , nestrpljivo diše i ruka u tekicu piše kitnjaste neke riječi a jedna me samo izliječi i nije tek s popisa tvog. Sjajna je, čista. Sam Bog“
„Srca druga strana Sjajna je, čista. Sam Bog.“
Dok prebire po emocijama, sjećanjima i istovremeno u stih kuje to stanje duha – u tom bolnom procesu borbe s vlastitom intimom, koja je s jedne strane uzdiže, oslobađa, a s druge pak koči – ona biva zatočena. Poput svih umjetnika. Postaje zatočenik nadahnuća, a njezini Notturni postaju tako poetski pouzdan svjedok svih njezinih emotivnih cunamija, pustinja i oaza.
„pa sam seb ar argument pa sam teb i testament…“
„misli prag noćni lagani leptir na povjetarcu na latici uspomene“
Ne odričući se ni u ovoj zbirci metafore i neologizama (no ne dopuštajući pritom stilistici da sebi postane svrhom) elegantno i lako, stihom potkrepljuje svoje vizije, proživljena iskustva i bolnu činjenicu.
„pogodak mozgodak i dva potoka potočna i dva modrooka modročna i dva plahosrca srčana i dva plahosunca sunčana i strijele dvije strjelaste…
“ sjenokrug kružeći lune zrak zračeći nebodah dišući zvjezdoslik zvjezdani…“
„ja bih te vrlo vrlio ja bih te grlno grlio ja bih te ljubno ljubio ja bih te ubno ubio…“
Neki stihovi gotovo su epitaf naivnom, neiskvarenom životu u suvremenom, glasnom i formalistički pregrubo postavljenom svijetu:
„Previše muke, previše buke, Posvuda nježne a grube ruke, Srce je grašak, duša ko šipak – Vrijedi li sve to ipak?“
No u elegičnim stihovima tek gdjegdje iščitat ćemo mračni pesimizam jer stvarnost, bez Ive, bolno postaje bezvrijedna.
„da pomislim najnajgore da nebo je popilo more da čovjek je prestao biti da ti me nećeš ljubiti…“
„otkad si odzvjezdila i za me nema lijeka jedino nju čujem…“
Strofički različite ove lirske forme ispjevane su uglavnom vezanim stihom, ali i slobodnim što u potpunosti odgovara noćnom iskazivanju misli. U ovoj zbirci sastaju se tako dvije poetike (novija i starija), no svaka na svoj način progovara o istom.
„muči me nesanica zubobolja i nedostatak modrooka djeteta.“
Očekivano, lajtmotiv ovih refleksivnih stihova jesu majčina ljubav i bol.
„što bi to ljubav bila. Ono što daje joj krila – ptičici, grdelinu u grudima što češljugari…“
„Bez ljubavi ništa ti si da te sjajan dukat resi ili nisi ili jesi…“
„Ništa nisu ako, kažem, ne žive neprežaljene oči modre Ive.“
Već prvom pjesmom Ljubavni verse autorica nam daje na znanje da je jedno uvjet drugome, i da jedno bez drugog ne može (Iva – Božić, ljubav – pjesma). Pjesma je ljubav, čežnja bivstvovanja, uvijek i zauvijek Iva, a činjenica kako treći Božić bez nje dolazi bol. I iako stihom tvrdi drugačije, nije to stvar perspektive, već živovanja uz spoznaju o neučivosti života i nedokučivosti dana.
„I postoje još takve stvari Koje nas životno uče Da život je nenaučiv, Da dan je baš nedokučiv I sve da je stvar perspektive… Bolan je Božić bez Ive.“
Uz ljubav i bol kao osnovne motive često se pojavljuje i mjesec/ luna. U ovom motivu obično se skriva bezvremeni i trajni simbol žene i ženskog principa, no i smirenja, strpljivog čekanja i sazrijevanja, sanjalačke svijesti pune zamki i sjena koje u ekstremnim situacijama (budući da je mjesec dio univerzalne dualnosti) mogu odvesti u ludilo.
„samo me luna vodi vodi u kojoj je odraz mjeseca blag“
„primi me vrati me ima me za tebe mjeseče“
No u ovim pjesmama mjesec simbolizira isključivo smrt i preobrazbu jer prema mnogim mitologijama čovjekova se duša nakon smrti seli na nevidljivu stranu Mjeseca.
„mjesečeva rijeka što se mlijekom spustila na moje tamnine što razdaje potoke u dublje visine“
I dok se teško kao majka, kao žena, čovjek od krvi i mesa, otima tamnim bojama ( i purpuru, i mraku), kao vjernica pokušava ostaviti prostora za ljubav, nedosanjanu sreću, druge i sebe u drugima.
„Samo je znak da postoji Netko tko još se za mene Usrdno, usrdno moli. Netko tko istinski voli.“
„ja bih te vrlo vrlio ja bih te grlno grlio ja bih te ljubno ljubio ja bih te ubno ubio“
„Pusti me shvati me nema me više me“
„vrisak pješčane trudnice Vremene“
„kad Vremena srebrnih kosa koje padaju po svili sunčane haljine zaborava…“
Bolno svjesna vremena koje nas ponizuje, poništava, ona pokušava stoički prihvatiti njegovu varljivost. Strpljivo čekajući sanja i stvara sanjajući kao ponizni vjernik, bezuvjetni čovjekoljub, zavjetovana majka.
I dok se u tom stvaranju miješaju bolni trenutci spoznaje, šupljih sjećanja i nostalgije, njezine pjesme u zagrljaj okupljaju sve one koji znaju prepoznati dobar stih i dobrog čovjeka, one koji znaju dati i prihvatiti topao i utješan zagrljaj.
Jer snagom svoje riječi – nikad gorke i opore, već iskrene i tople – zbližava nas i ujedinjuje u boli što među ljudima prebiva od iskona.
“Zapitah život što je u njemu prastaro. Netko davni odgovori mi: bol je prastara!” Vesna Parun
„i tako bi dovijeka jedna mati plakala jedna kći je pratila negdje s neba duboka, a njiše se dovijeka mjesečeva kolijevka“
P. S.
približava se opasno trinaesti i dvadeset četvrti prosinca
Jedan parni, drugi neparni, dva dana u jednom kalendaru, jedan sjeća na odlazak, a drugi na dolazak. Jedan u svijet, drugi iz svijeta…Kako ih preživjeti?
I prosinac zarominja I oči su pune inja“
Između 13. i 24. stoji 14 pjesama Notturna s one strane srca.
Ako bacimo pogled s one druge strane i uđemo u pradavni svijet mistike, u mnogim drevnim religijama broj 14 predstavlja žrtvu i velikodušnost, ali i vladavinu duha nad materijom. U Bibliji, 14. poglavlje Knjige o brojevima stoji:
„Tada zagraja sva zajednica i poče vikati. I te noći narod plakaše.“
Zbirku možete pronaći u rubrici e-knjige Josipove jezične galerije ili u Digitalnoj zbirci Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu.
Linda Šimunović-Nakić, foto: naslovnica knjige SM