Uz Veliku Gospu 2026. Sanja Miloloža objavljuje sonetni vijenac posvećen Svetoj Mariji, Isusovoj majci
O sonetnim vijencima Sanje Milolože koje sabire u zbirku Ženska lica zvonjelica pisali su dr. sc. Srećko Listeš, Vesna Muhoberac, prof., izv. savjetnica i urednica VIjenca te akademik Pavao Pavličić, a uz današnji najveći marijanski blagdan objavljujemo deseti vijenac u zasebnome Jezerokutovu izdanju, upravo posvećen Bogorodici. Umjetničku sliku potpisuje Marija Borš Zeneli, jedna od triju likovnih umjetnica čije ženske portrete najavljujemo u toj posebnoj dvopismenoj: latinično-glagoljičnoj sonetnoj zbirci. Uzet je font Nenada Hančića, a lektorica je Silvana Bampa-Listeš.
Marija Borš Zeneli, Moja Gospa
Iz recenzija koje se odnose na Vijenac Gospeća citiramo:
U Vijencu Gospeća, kojim će se prema planu zaključiti buduća zbirka (planirano je ukupno 10 vijenaca, a Bogorodičin je deseti), pjesnikinja u duhovnoj pjesmi posvećenoj Gospi s kojom promišlja o svojoj preminuloj kćeri Ivi, autoreferencijalnim multiglasovima monološki i dijaloški pokušava prevladati tugu i naći snage u svakodnevici, razloge i utjehu u raspetome Kristu:
Alem, melem, anđeosko sutra / Žarka željo zagrljaja danas! / Malo mira da mi je unutra, / Malo mene da se blaži za nas.
I ovome sonetnome vijencu autorica pokazuje raznolika jezična znanja oblikujući višeslojevite slike koje posebno vizualno i auditivno dodiruju čitatelja, tražeći i olfaktivne senzacije i težeći ponovnome uspostavljanju bolno, ali, nadamo se, trenutno, ukinute taktilnosti:
Divna mati, znam da možeš za me / Reći Ivi par utješnih riječi / Prenesi joj zagrljaj od mame / Majčilište njezino izliječi.
Pjesnikinjin subjekt spominje simbolično cvijeće i stabla, ljiljan, simbol čistoće, nevinosti i ponovnog rođenja, cvijet koji označava obnovljenu nevinost duše pokojnika, Marijinu čistoću i čednost, ružu, simbol ljubavi i zahvalnosti, potočnicu, cvijet plave boje, kao simbol osobe lijepih plavih očiju, nezaboravak, čemprese kao čvrstoću i stabilnost, dugovječnost, smokve kao simbol života, mira i plodnosti.
Jesmo li, pticolika slobodo, / Možda nekud skrenuli s tog puta? / Čuješ li me zemljo, crna vodo, / Kud to ona s kosom sada luta?
Retoričkim pitanjima pjesnikinja pokušava premostiti zaborav, tugu i trajanje. U umjetničkome sonetu iščitavamo apostrofnu sintagmu Majci Neba: Majčice, znala si, a završni su utješni stihovi svojevrsna referenca na početnu biblijsku riječ: Svu si bolnu nježnost dala Riječi: / Isus, Sin, Bog, Čovjek – dušu liječi.
(Vesna Muhoberac)
Čitanjem ovih rukopisa vidljivo je kako su soneti spjevani elizabetanskom formom, a majstorski soneti su petrarkistički. Oblici su dotjerani u formalnomu dijelu, a još su snažniji u dvjema pjesničkim sastavnicama. Autorica se ne drži klasičnih (tipičnih) jedanaesteraca, nego se prepušta hrvatskomu jeziku.
U vijencu Vijenac Gospeća prevladavaju deseterci, ne nužno lirski jer ima i epskih, čime se pjesnikinja opire okovima intelektualizacije metra i opet daje ritmu hrvatskoga jezika prednost nad metrom uvriježenom za ovaj lirski oblik. (Na izometričnost nas je prvi naučio A. G. Matoš.) Oblici stiha govore kako je važan odnos pjesnika prema književnoj baštini jer je čitateljska svijest redovito povezana s tradicijom, ali čuvanjem tradicije pjesnici ju nastoje prekršiti kako bi dali osobni pečat. U slučaju Sanje Milolože to je osobni gubitak, bol i nedostajanje.
Ovi su soneti osobne ispovijedi žene koja zna što su nade i molitve, zahvalnost i strah da neka slučajnost, Božja volja, a ne ljudski nemar pojača sumnje u bol i ljubav. Njezin je Bog dobronamjeran, ali u dobroj mjeri i strog prema ljudima koje voli i koji zaslužuju i nebesku i ljudsku pozornost. Nedoumice i sumnja ljudska su svakodnevica, barem kod ljudi koji otvorenim očima gledaju svijet oko sebe i koji razmišljaju o doživljenom i svojim iskustvima kao što to radi naša pjesnikinja. Ona ne prebacuje odgovornost na Božja leđa, iako zaziva njegovo ime i nastoji razumjeti je li njegov izbor bio svrsishodan i pravilan. Tako je razmišljao i Sveti Otac Benedikt XVI. [Joseph Ratzinger] koji smatra da je i za njega Bog živ jer se pokazuje, vrijeme gleda u vječnosti i uspostavlja ga među nama ljudima. Posebna je razlika u odnosu na čovjeka to što čovjek nije Bog, koji se definira sam po sebi; on je i definiendum i definiens. Tako i naša pjesnikinja pjeva o ljudskoj nesavršenosti, biranju dobra i zla, a ona je odabrala Dobro i Ljubav.
Magistrale Vijenac Gospeća iznimno je duhovna pjesma kojom se slavi i poštuje Kristova žrtva i neizreciva žalost njegove Majke. Magistrale asocira na Gospu Žalosnu kojoj već rano kršćanstvo iskazuje čast pa je i razumljivo što su se tijekom stoljeća razvili marijanski blagdani, koji izražavaju ljubav, odanost, razmišljanje o patnji, ne samo Sina, nego svih majki koje su izgubile djecu. I ovaj je sonet određeni način zahvalnosti prema Mariji jer je prihvatila Božji sud i volju i tako i sebi otvorila put prema vječnosti. Tako i završava ovaj magistralni sonet:
Aleluja, uznesena Mati! // Svu si bolnu nježnost dala Riječi: // Isus, Sin, Bog, Čovjek – dušu liječi.
(Srećko Listeš)
Knjizi možete pristupiti ovdje.