ZAGREB Točno 13. kolovoza 2026. Sanja Miloloža objavljuje 6. spomendansku knjigu za svoju Ivu, kćer, likovnu umjetnicu i pjesnikinju pod naslovom Disanje. Riječ je o mrežnoj zbirci pjesama koju su recenzirale dr. sc. Sonja Ivić, Silvana Bampa-Listeš, Matea Baković Andrić, Sanja Bosak, Lada Franić, iz čijih su tekstova uzeti ulomci i uvršteni u djelo.
Knjizi možete pristupiti ovdje.
Izdvajamo nekoliko citata.
Malo je rukopisa koje sam otvorila s tolikim poštovanjem i tihom strepnjom kao ovaj. Već sama posveta Ivi, uoči njezina šestog spomendana 13. kolovoza 2026., govori da ovo nije samo zbirka pjesama, nego je putovanje ljubavi koja ne prestaje ni onda kada se preseli u vječnost. (…)
Knjiga Disanje Sanje Milolože, stihozbirka posvećena kćeri-umjetnici Ivi za šesti spomendan, majčinski topla, svevremena, bezvremena i ljudski dirljiva, podijeljena je u dva ciklusa: Izravni ciklus i Neizravni ciklus. Prvi se sastoji od dvadeset šest pjesama (2 + 6 = 8) i završava pjesmom
Disanje, čiji naslov ujedno nosi i cijela zbirka naglašavajući njezinu središnju ideju, dok drugi ciklus broji trinaest pjesama, od kojih je deset posvetnih ljudima s kojima je autorica povezana nitima bliskosti i prijateljstva. Simbolika brojeva ovdje nije zanemariva, a vidljiva je kako u strukturi (u prvom ciklusu kolovoz – osmi mjesec, u drugome trinaestoga – trinaest pjesama), tako i u motivskome sloju pojedinih pjesama.
Sanja Bosak, prof., izv. savjetnik, književnica
Posebnost autoričina pjesničkoga izraza jest spoj minimalizma i izrazite simbolike. Slobodan stih prilagođen je ritmu disanja i emocije, a grafički raspored riječi, bjeline stranice i šutnje između stihova postaju jednako važni kao i izgovorena riječ. Nekada joj je dovoljno svega nekoliko riječi da otvori čitav svijet osjećaja, a zatim prelazi u duže meditativne pjesme ispunjene sjećanjima, prostorima, imenima, obiteljskim prizorima i jezikom koji neprestano gradi most između života i smrti. Smrt ovdje nije samo kraj; ona postaje sugovornik, mjesto dijaloga i trajne ljubavi. Istodobno, zbirka otkriva i snažan humanistički sloj. Premda proizlazi iz vrlo osobnog iskustva, ona ne ostaje zatvorena u autobiografskoj boli. U pjesmama se neprestano pojavljuju obitelj, unuk, priroda, hrvatski jezik, kulturna baština, umjetnost i vjera kao uporišta koja čovjeku omogućuju da, unatoč svemu, ostane otvoren životu. Tako osobna ispovijed prerasta u univerzalno iskustvo koje može razumjeti svatko tko je izgubio voljenu osobu ili se suočio s dubokom životnom ranom. (…)
Zbirka Disanje svoju najveću snagu pokazuje upravo u autentičnosti, dubokoj emociji i otporu smrti koja zauvijek podiže granicu između života i smrti – Sanja ne pristaje na takvu ponudu smrti i ruši te granice.
Lada Franić, prof., književnica
Disanje je svakako život koji se događa između prvoga udisaja i posljednjega izdisaja, a ovdje označava potpuno svjestan postupak zrele pjesnikinje, ujedno i profesorice hrvatskoga jezika i književnosti te izvrsne savjetnice, koja se ovom zbirkom književnoj sceni predstavlja kao vrsna poznavateljica intertekstualnosti, intermedijalnosti, citatnosti, starije i novije te dječje književnosti, ali i kao majka suočena s najvećom životnom traumom – gubitkom svoje kćeri. Zbirka je stoga, premda inspirirana stvarnošću, obilježena principom ženskoga (majka i kći), ali i načela umjetnosti koja ih je obje spajala. Međutim, pogrešno bi bilo promatrati zbirku kao klasičan omaž. Ovdje se prije svega radi o pravom primjeru postmodernističke zbirke u kojoj
se, prema Oraić Tolić, književnost oživljava citatnošću i intertekstualnošću. (…)U kontekstu forme, ovdje postoje različite kreacije, od forme Shakespearovih soneta do malešnica i igre riječi, brojalica, utjecaja Zvonimira Baloga, Luke Paljetka (kojem je također bila bliska citatnost i intertekstualnost) do pjesama koje djelomično formom asociraju na Anku Žagar i zbirku Išla i sve zaboravila (primjerice bo bo bo bo te zerce zeru eru kao i ako zor je zora / ako mor je mora). Posljednji dio zbirke obuhvaćen je inspiracijama i/ili posvetama različitim osobama i književnicima, postupak koji se stilski mogao uočiti u zbirci Dorte Jagić Kafkin nož ili Tina Lemca Bajkoviti portreti. (…)
Imamo li u vidu književnu svijest, zbirka Disanje ostaje stoga značajna ne samo kao katarzično iskustvo i potreba za očuvanjem sjećanja na prerano preminulu Ivu Miloložu što joj samo daje dodatnu vrijednost (budući da je, vodimo li se isključivo traumatskim iskustvom, u biblioterapeutskom smislu onako kako ga, primjerice, shvaćaju Davor Piskač ili Ivana Bašić, moguće napisati potpuno novi tekst), već je intrigantna i zato što je u tom nedostajanju njezina majka pritom napisala zbilja kvalitetno poetsko djelo. (…) Čitamo li ga intertekstualno i čisto književnoteorijski, otkrit će nam se cijela galerija povijesti književnosti i upravo je to, vjerujem, najveći umjetnički doprinos ove zbirke.
Matea Baković Andrić, prof., književnica, književna kritičarka