Neka djela treba znati zbog svojega nacionalnog kulturnog

identiteta, nisu sva djela za zabavu: pitajte koji Nijemac danas

ne zna za Goethea, Englez za Shakespearea, Francuz za Molièrea

ili Španjolac za Cervantesa! A sve su to književnici koji su

pisali prije više stoljeća, dakle također zastarjelim (arhaičnim)

jezikom. To je dio akademskoga i kulturološkoga znanja

po kojemu se obrazovan čovjek razlikuje od

neobrazovana čovjeka, čitatelj od nečitatelja.

 

 

Pod jedanaestom temom u Nastavnom planu i programu iz 2006. u području književnosti stoji naslov teme Književna baština, ključni pojmovi Marko Marulić, otac hrvatske književnosti, stari pisci hrvatski prema načelu zavičajnosti, a u postignućima znati ulogu Marka Marulića u hrvatskoj književnosti i imenovati jednog pisca starije književnosti prema načelu zavičajnosti. Tako oblikovanu temu uče ovogodišnji osmaši i iduće godine, a od 2021./2022. svi će se školovati prema novim predmetnim kurikulima. No kako pristupiti toj temi kad je jezik kojim su pisana ta djela njima toliko dalek i nerazumljiv? Prvo, treba znati da neka djela treba znati zbog svojega nacionalnog kulturnog identiteta, nisu sva djela za zabavu: pitajte koji Nijemac danas ne zna za Goethea, Englez za Shakespearea, Francuz za Molièrea ili Španjolac za Cervantesa! A sve su to književnici koji su pisali prije više stoljeća, dakle također zastarjelim jezikom. Rekoh, pitanje identiteta. Iako, navedeni su književnici svojim opusom uključeni u dio svjetske baštine pa će biti da bi ih trebali znati i oni koji ne pripadaju navedenim narodima.

 

 

Učenicima valja ispričati slikovite priče u kojima bi oni mogli

prepoznati ljudske univerzalije i shvatiti da su i naši predci imali

iste temeljne želje, strahove, radosti, čežnje, i da su ih daroviti

pojedinici među njima, u skladu s društvenopovijesnim kontekstom

svojega doba, izražavali književnoumjetničkim stilom.

Težnja k duhovnomu i umjetnosti razlikuje nas od životinja.

 

 

Naravno da je učeniku 8. razreda teško prohodan tekst koji bismo smjestili u stariju književnost: dakle u smislu autorske književnosti djela pisaca uključenih u stilska razdoblja renesanse, baroka i prosvjetiteljstva (i klasicizma ako je učenik iz Valpova i okolice pa zna važnost franjevca Matije Petra Katančića (Valpovo, 1750 – Budim, 1825) koji bijaše polihistor, hrvatski filolog, arheolog i pjesnik, hrvatski latinist iz čijeg je pera nastao prvi cjeloviti prijevod Biblije koja je tiskana tek posthumno, 1831. Zato učenicima valja ispričati priče u kojima bi oni mogli prepoznati ljudske univerzalije i shvatiti da su i naši predci imali iste temeljne želje, strahove, radosti, čežnje, i da su ih daroviti pojedinici među njima, u skladu s društvenopovijesnim kontekstom svojega doba, izražavali književnoumjetničkim stilom. Težnja k duhovnom i umjetnosti razlikuje nas od životinja.

Moj je pristup ovoj temi bio sljedeći. Znala sam da treba ispričati priču o Juditi, osobito o dijelu u kojemu će žena riješiti ono što muškarci nisu mogli, tj. da je Holoferno zaveden, a zatim ostao bez glave. Znala sam da treba približiti Oca Hrvatske Književnosti, no željela sam im dati širi okvir i uvesti ih u činjenicu da je sve počelo u dalmatinskim gradovima, i da književnu baštinu možemo vezati uz kulturne krugove. Također, istaknula sam da bi bilo mudro znati prva djela (prvo djelo, prvi roman, prvu dramu) te veliku sigetsku temu. Dubrovački književni krug zbog iznimna utjecaja na razvoj standarda i, dakako, umjetničke vrijednosti djela (koje će učenici teško u ovoj dobi doseći, ali važno je da znaju da ta djela postoje). Kad razgovaramo o turstvu hrvatske knjige i Gundulićevu Osmanu, nikad ne zaboravim spomenuti da je izgubljeno 14. i 15. pjevanje i da je nekoliko književnika pisalo dopune, no i da je najuspješniji u tom poslu bio Ivan Mažuranić, koji je upotrebljavao isključivo Gundulićev leksik 17. stoljeća (vjerojatno je to, osim Mažuranićeva neosporna talenta, bio ključni čimbenik za tu uspješnost). Naravno, s obzirom na to da su moji učenici Zagrepčani, neizostavna im je tema Tituš Brezovački, po kojemu, uostalom, nosi ime i ugledna zagrebačka gimnazija na Gornjemu gradu koja je, nažalost, nedavno teško stradala u snažnom potresu koji je pogodio Zagreb 23. ožujka..

Tom se temom bavimo obično četiri sata, a vrednujem znanje o Maruliću i Brezovačkom, kako i stoji u postignućima, ali ih tražim i da nabroje kulturne krugove te pisce iz tih krugova (u slikokazu priložena tablica i grafički organizator). Međutim, starije generacije (prije 2006.) imale su teža i opsežnija ispitivanja i vrednovanja. Kriterije stalno spuštamo, i nisam sigurna koliko je to opravdano i dobro. No to je već tema za neki drugi članak.

Slikokaz uz koji sam ja svojim učenicima ispričala priču o književnoj baštini možete preuzeti ovdje.

Sanja Miloloža, mrežni fotokolaž SMIM