Kad me pitaju zašto sam gramatiljku nazvala baš Josipovom,

zašto se dječarac u plavoj majici sa žutim smajlićem mora baš tako

“staromodno” zvati, dajem im obično jedno značenje: ono radnika.

Učenici moraju steći radne navike… No ne dajte se prevariti, ima u

našem malom Jožeku barem nekoliko tih divnih  Josipa,

svakako više no što biste mogli na prvu pomisliti. 

 

Ovaj članak želi iznijeti promišljanja o imenu Josip povezano s imenom našega portala jer sve je uvijek nečim motivirano i sve ima svoje razloge i svoja značenja. Dakako, značenje radnika vezujemo uz svetca koji je radio dok je majušni Isus trčkarao oko skuta svoje majke Marije, koji je skrbio za svoju obitelj. Tesar Josip. No sveti Josip, Marijin zaručnik, samo je jedan od Josipa koji su se slili u tog dječarca kojemu smo darovali ključeve ovoga portala.

TRAGOVI NEUPOZNATIH JOSIPA

Prvi je dakle Josip sveti, drugi je onaj koji je prethodio, a preživio je izdaju svoje braće i kasnije je svojom mudrošću spasio narod od gladi (znamo onih sedam debelih i sedam mršavih krava), i to su osnovna dva biblijska Josipa. No naš Josip ima i neke aktualnije Josipe u sebi: biskupa Josipa Jurja Strossmayera, skladatelja Josipa Hatzea, književnika Josipa Kozarca, moje slavne slavonske linije, preskočit ću Josipa Broza iz osobnih uvjerenja (iskreno, na njega nisam mislila), pjesnika i profesora Josipa Pupačića, čiju poeziju obožavam. To su četvorica Josipa koja su mi, u odnosu na biblijske, relativno blizu, ali ih nisam upoznala. (Pa ni Tita, iako se sjećam da su me kao vrtićko dijete tete tjerale stajati kraj nadvožnjaka na križanju Savske i Vukovarske, i da smo stajali ondje satima da bi taj besmrtni Tito prošao u blindiranu crnom automobilu iz kojega je kroz spušteno zatamnjeno staklo, spušteno upravo toliko da bi njegova “besmrtna” ruka promolila na zrak i učinila mah-mah, dvaput, i onda se opet uvukla u svoju zatamnjenu unutrašnjost, a dječica se nakon pet sati stajanja vratila u vrtić (onaj uz Gagarinov put), nabrzinu obavila zahod i onda mogla plesati kolo ispod goleme fotografije vlasnika one ruke u bijeloj rukavici iza zatamnjenog stakla sve dok radnička klasa nije počela dolaziti po tu svoju dječicu nakon ne znam koje šihte…).

DVA OBITELJSKA JOSIPA

Osim dvojice biblijskih Josipu su ipak ime dala četiri Josipa mojega doba koja su jako, na ovaj ili onaj način, utjecala na mene. Prvi je moj ujak Josip Gagić, četverostruki otac, višestruki djed,  čovjek prekrasna glasa, bivši uzgajivač ptica, elektrotehničar i daltonist, a duša, duša. O svome obiteljskom Josipu mogla bih vam ispričati mnogo radosnih i smiješnih anegdota, ali svaki čitatelj ima dovoljno svojih životnih uspomenskih sitnica koje život znače u svojem privatnom svemiru i neću vas opterećivati svojima. Ipak, ipak moram dodati još samo jednoga, našega kolegu fizičara, profesora u XV. gimnaziji, dragoga obiteljskoga prijatelja Josipa Ivetu. I njegov se trag osjeti u oblikovanju našega lika koji vas u pozi Grgura Ninskoga dočekuje kad otvorite portal.

DVA PROFESIONALNA JOSIPA 

Ali želim nastaviti s preostalom dvojicom koja su mi značila profesionalno, ali i ljudski. Meni, a vjerujem i vama.

MOJ JOSIP PROFESOR

Prvi od njih dvojice jest dr. sc. Josip Silić, sveučilišni profesor, kroatist, teoretičar jezika. Šaleći se, za sebe je često znao reći da je njegovo pravo zanimanje kuhanje, a znanost gurmanologija ili gurmanistika (kada –logija, a kada –istika, i o tome je znao izvoditi zanimljive zaključke), osobito kad je riječ o domaćem brudetu… Zanimljivo, kad je umro profesor Ante Stamać, objavila sam na fejsu jedno pismo (pobralo je, na moje iznenađenje, popriličan broj lajkova, zbog čega sam morala odslušati predavanje svoje djece  o teoriji lajkanja, kupovanju lajkova i web inženjeringu!) imajući potrebu podijetliti svoja promišljanja i oprostiti se s tim čudnim, zanimljivim, načitanim i ćudljivim profesorom s kojim sam često raspravljala o poveznicama svega sa svime u kantini Filozofskog u Ivana Lucića 3. Međutim, ruku na srce,  Ante Stamaća teško ste mogli voljeti. Damjanović se može voljeti. Silić se može voljeti, ali Stamać… Mogli ste se diviti njegovoj erudiciji, mogla vam je imponirati pažnja koju je posvećivao zanimljivim studentima, pa ste jako hoh što ste se i vi našli među Stamaćevim odabranicima (kasnije ste shvatili da kriteriji za izbor sugovornika i nije uvijek bila oštrina vaše pameti, no to je druga strana priče u koju neću ulaziti), ali niste ga baš voljeli. Znao vas je izvrijeđati (naročito žensku populaciju koje, je li, na Filozofskom i nije da nedostaje), znao je spominjati i kuhače, i pregače, i rugati vam se… načelno. To nikako nije bilo ni profesionalno ni ljudski, ali tko sam ja da sad sudim uspomenu na jednog erudita. Tek, nisu svi za sve…

 

 

Josip jezikoslovac, gospodin, prijatelj, čovjek. Silić.
Foto: Slobodna Dalmacija

 

A onda ste, recimo, nakon toga Stamaća, slušali gospodina Josipa Silića. Elegantna, decentna, zanimljiva čovjeka koji je pričao priče o jeziku i sosirovskim postavkama toliko zaljubljeno u sustav i tekst, toliko logično, strukturirano, i toliko toplo i humano prema mladu čovjeku koji je, eto, s 18, 19 ili 20 godina (ja sam upisala s generacijom rođenom ’73. jer sam se rano udala i upisala fakultet kad mi je prvorođeni imao godinu i pol) došao studirati jednopredmetnu kroatistiku… da vam je moralo biti toplo u duši. Josip Silić, koji mi je na poslijediplomskome studiju (koji sam upisala noseći svoga Luku pod srcem) rekao “Ova moja Miloloža bez djece ne može studirati!”, Josip Silić koji je tako logično i suvislo govorio o funkcionalnoj stilistici i živo branio pravo narječja statusom jezika,taj Josip Silić definitivno me formirao. Puno je toga našega Silića u našem dječarcu Josipu (naš klinjo s plavom majicom i žutim smajlićem). Dragi profesore Josipe Siliću, žao mi je što nisam imala snage doći na Vaš posljednji ispraćaj. Ima jedna istina u vezi s tim: ja Vas ne mogu ispratiti iz sebe. Tek, pokosi nam 2019. kroatiste da ti se srce stegne…

 

MOJ JOSIP UČITELJ, JOŽA NOVIGRADSKI

 

Još ranjeni od 2019. zbog gubitka izvrsnih kroatista Marka Samardžije, Josipa Silića i Dragutina Rosandića, ušli smo u 2020. koja nam je globalno jako teška. Svjetska je pandemija novim koronavirusom uzrokovane bolesti COVID-19, zatvorili smo škole, uvedena je online inačica (po metodi bijele rukavice iza zatamnjena stakla: Snađi se, druže!), odgođeno je Novigradsko proljeće… Novigradsko!

 

Veliki učitelj. Pjesnik. Vizionar. Marketinški stručnjak. Otac “Vatrenih”.
Foto: IKA

 

Kao da duša novigradska plače za svojim spiritusom movensom, svojim, najsvojijim Jožom: Josipom Prudeusom, koji je preminuo u siječnju 2020. u 76. godini. Za velikim učiteljem. Pjesnikom. Kulturnim djelatnikom. Dušom samoborske kulture. Onaj tko se ne smije, ne smije u razred! jedna je od njegovih poznatih maksima i slogana, a i u tome je bio majstor. Koliko bismo lijepih riječi o tome dragom i nesretnom čovjeku, koji je unatoč osobnim tragedijama ipak bio generator radosti i veselja naraštajima i naraštajima darovitih klinaca koji su se slijevali u novigradsku Školu stvaralaštva Novigradsko proljeće! Toliko da bi nam ovaj članak ipak bio predug. Zato vam ovdje donosimo poveznicu na školski list Čarobna frula i  članak o Joži Novigradskom

Završit ćemo ovaj zapis o Josipima i na nebu i na zemlji citirajući Srđana Nogića, voditelja Radijske radionice na Novigradskom proljeću 2020.. Joža nas sigurno sada gleda sa svoje obale. Hvala ti, Joža!

Eto, tekst je odulji, ali sada barem znate zašto se naš portal zove baš Josipova jezična galerija.

P. S. Dodat ću još nešto što naknadno shvatih, a to je da i jedan od pokretača Školske zbornice, jedne od glavnih fejsbuk grupa koje pratim i podržavam, nosi ime Josip. E, pa, i Vama, kolega Matkoviću, sretno Josipovo u ime Josipove jezične galerije! Za dobre želje nikad nije kasno.

Sanja Miloloža, tekst i naslovni mrežni fotokolaž