Josipova jezična galerija prvi put digitalno objavljuje novu priču

lektirnoga pisca  Hrvoja Kovačevića, predsjednika upravnog odbora

Hrvatske zajednice samostalnih umjetnika.

Gost portala donosi vam kratak uvod i Tatu koji je kriv za sve.

 

Čitam ovih dana tekstove objavljene na portalima dnevnih novina koji se bave položajem umjetnika u vrijeme epidemije, odnosno načinom na koji bi umjetnicima kojima je onemogućen rad trebalo pomoći. Čitam i one komentare ispod tekstova. Zapravo me oni i više zanimaju. Gotovi svi komentatori smatraju da umjetnicima ne treba pomagati jer su to potpuno beskorisni ljudi, razmaženi i navikli na luksuz. Znam da oni koji redovito prate portale dnevnih novina nisu osobito reprezentativna skupina, no ipak su me iznenadila mišljenja da su životi svih umjetnika u nas slični životima nekolicine bogatih i medijski eksponiranih estradnih zvijezda. U stvarnosti je život velike većine umjetnika sličniji životu književnika iz priče koja slijedi:

HRVOJE KOVAČEVIĆ

 

TATA JE KRIV ZA SVE

 

Princeza je legla do njega. Kao da i do tada nije imao sasvim dovoljno problema.

Istina, Luka je jutros, dok se izležavao nakon buđenja, neko vrijeme maštao baš o ovome – da Princeza na plaži postavi ručnik do njegovog. U maštariji joj se hladnokrvno obratio, nasmijao je dobro odmjerenom doskočicom pa bi se napokon upoznali. U stvarnosti je šutio kao blesan i samo zurio u brojne kupače. Sasvim je moguće da je i pocrvenio.

Tata je kriv za sve. Da je mudrije razmjestio njihove stvari na plaži, Princeza i njena majka ne bi imale mjesta za svoje ručnike pokraj njih troje. A stvari koje su otac, Luka i mala Evica dovukli na plažu bilo je dovoljno za višednevnu ekspediciju na Velebit.

To je bilo zato što je tata iznajmio apartman četiri kilometra od mora pa se s plaže nisu mogli samo tako odšetati po ono što im je trebalo. I tata nije imao novaca za sokove u kafiću, o ručku da se i ne govori. Ruksak čije je remenje nažuljalo Lukina ramena bio je pun boca vode, konzervi mesnih narezaka, pašteta, paprike, paradajza, kruha.

A Princeza i njena majka stigle su samo s elegantnom torbom za plažu iz koje su izvadile ručnike, kreme za sunčanje i časopise. Sigurno su odsjele u nekom od apartmana odmah iznad plaže. Ili možda čak u hotelu. Pa će se za koji sat spokojno zaputiti u restoran na ručak. Dok će oni na plaži otvarati konzerve i rezati kruh.

Tata je književnik, čini se čak i uspješan, ali neprestano u financijskim problemima. Zato ga je mama i ostavila. Dozlogrdilo joj je gledati ga u poderanoj majici pred računalom i slušati kako mu honorari opet kasne. I da ne mogu ni taj mjesec okrečiti stan jer on ima rok za dovršetak knjige.

Djeca su živjela s majkom. Luka joj je zamjerao raspad obitelji sve dok ne bi došli dani koje su provodili s ocem. Tijekom druženja obično bi dolazio do zaključka da je tata ipak kriv za sve. Čak mu i ne zamjera toliko to što malo zarađuje, koliko tu nekakvu njegovu neprilagođenost. Ili neodlučnost. Koju je Luka naslijedio. Možda je to pitanje genetike.

Ovo s Princezom je najbolji primjer. Zaljubljen je u nju mjesecima, a do sada nije uspio otkriti ni kako se zove. Zna samo da njena baka živi u njegovoj zgradi. Ne samo da nije uspio skupiti hrabrosti da joj se obrati tijekom njenih dolazaka u njegovu četvrt, nego se nije usudio ni pitati staricu kako joj se zove unuka. Iako su se u prolazu pozdravljali.

Kada ju je sinoć ugledao na rivi i shvatio da ljetuju u istom mjestu, zaključio je da ga sudbina ipak voli. Dok sada oduzetog mozga leži pokraj nje, shvaća u kakvoj je zabludi bio. Ubija ga pritisak da bi trebao nešto poduzeti.

Perifernim vidom zapaža da Princeza čini isto što i on – gleda kupače. Moguće je da zuri baš u njegovog jadnog tatu koji se s njegovom mlađom sestrom glupira u plićaku. Glumi morskog psa, dok Evica vrišti na luftiću iz kineskog dućana.

–      U kojem se gradu održava Picokijada? – pita Princezina majka koja se latila križaljke.

–      U Đurđevcu – odvraća djevojčica bez razmišljanja.

–      Je li? Bravo! Ja sam mislila u Koprivnici, ali mi se nije uklapalo. A koji je najviši vrh Velebita?

–      Vaganski vrh.

–      Vaganski vrh… Može! Pa ti si, Sunčice, strašno pametna!

Zove se Sunčica! živne Luka. Napokon je saznao njeno ime! Možda mu sudbina danas ipak nije tako nesklona. Iako bi Sunčica mogao biti nadimak ili tepanje, shvatio je u slijedećem trenutku.

–      Književnik rodom iz Čazme. Marko… ili Mirko…

Princeza je oklijevala, a Luka je samog sebe iznenadio izgovorivši:

–      Mirko Koloman.

–      Jesi li ti, dečko, siguran u to? – Princezina majka broji slova, nije pokazala da je iznenađena Lukinim ubacivanjem.

–      Jesam. To mi je tata. Eno ga tamo, glumi morskog psa.

Majka i kći neko su vrijeme zurile u Luku, a onda su se obje zagledale prema književniku rođenom u Čazmi koji je upravo pokušavao srušiti Evicu s njenog luftića.

–      Moj se tata nikada nije znao tako igrati sa mnom – primijeti Princeza.

–      Zbilja se zoveš Sunčica? – upita je dječak.

–      Da. A ti si Luka, susjed moje bake. Već mi dugo nastojiš prići. Ali ne znaš kako bi to učinio.

–      Pa zašto mi nisi pomogla?

–      Kako nisam? Stavila sam ručnik do tvoga.

–      Znaš, ja sam… malo neodlučan…

–      Znam. I to mi se zapravo sviđa – pogledala ga je i zabljesnula nevjerojatnim osmijehom.

Možda moj tata ipak nije kriv baš za sve, zaključio je Luka. A Princezina majka nije pokazivala da je svjesna što se događa između njene kćeri i dječaka sa susjednog ručnika. Nastavila se baviti križaljkom:

–      Rijeka u Italiji, dva slova.

–      Po – odgovore joj djevojčica i dječak uglas.

 

Hrvoje Kovačević, književnik, foto: rafinerijaideja.com

Napomena: Priča je prvi put objavljena u tiskanome obliku u rujanskome broju Modre laste (2019.)