Dana 30. ožujka 2022. održano je Natjecanje iz hrvatskoga jezika 

za osnovnu školu na županijskoj razini. Koja su bila sporna mjesta,

zašto nam se čini da je katkad u djece više pameti nego u odraslih

osoba  i što bi trebalo napraviti da se, konačno, uljude situacije

u vezi s natjecanjima učenika na svim razinama, a osobito

na onoj županijskoj? Iz pozicije člana Županijskoga povjerenstva

piše urednica JJG-a Sanja Miloloža, prof., učitelj savjetnik.

 

Dana 30. ožujka 2022. održano je u Republici Hrvatskoj Natjecanje iz hrvatskoga jezika za školarce na županijskoj razini. Kao članica Županijskoga povjerenstva koja je s učenicima provjeravala njihova rješenja moram istaknuti da se uistinu katkad čini da je više pameti u djeteta nego (BEZ ZAREZA) u odraslih osoba. I to kakve djece! Bože, koliko kvalitetnih mladih umova koji se još u ovo čudno nehuman(ističk)o vrijeme žele baviti kroatističkim temama i pripremati se za natjecanja iz hrvatskoga jezika! A mi ih ubijamo u pojam zato što odrasle osobe odgovorne

1. za sadržaj ispita i rješenja nisu odradile posao dovoljno kvalitetno da ne zbune i djecu i ispravljače ispita

2. za provedbu natjecanja s državne razine nisu odradile konzultacije sa županijskim povjerenstvima na vrijeme da bi se uočili eventualni propusti i spriječile nelogičnosti

3. za ispravljanje testova slijepo se drže manjkavih rješenja pa ako u Županijskom povjerenstvu ne sjedi osoba koja će problem sagledati logički, objektivno i utemeljeno na propisanoj stručnoj literaturi, eto problema i zakidanja učenika za bodove.

Moram reagirati jer sam takva da i inače reagiram. Određena iskustva također imam, a ponešto se i u struku razumijem. Dakako, odmah moram reći da uopće ne smatram sastavljanje ispita za županijsko natjecanje laganim poslom koji bi svatko mogao odraditi korektno. Ne, naprotiv, sastaviti ispit da je dovoljno djeci izazovan,  s nužnim brojem eliminacijskih zadataka, a opet dovoljno prohodan, to nije jednostavno. No zato valjda Državno povjerenstvo odabire ljude koji bi trebali znati da prijedložni izraz putem interneta (još uvijek) nije prihvaćen kao činjenica standardnoga jezika, da u rečenici tipa Više je savršenstva u x nego u y (Einsteinovoj) nema objekta nego je riječ o analitičkoj subjektnoj sintagmi (više savršenstva, manje problema, mnogo ljudi, puno jabuka... zamislite što hoćete uz količinsku riječ) uz glagol biti, a osobito bi trebali znati da se uz komparativno značenje ne piše zarez, a još bi  “osobitije” trebali znati da se sročnost uz brojevnu imenicu četvorica temelji na srednjemu, a ne muškome rodu množine. I mislim si, pa dobro, svakomu se može dogoditi pogreška, no zato valjda postoje recenzenti koji pogreške uočavaju i na njih upozoravaju. I da mi nije iskustva koje imam, pitala bih se još: rade li to ti ljudi za lijepe oči, za potvrdu o napredovanju ili ipak imaju određenu financijsku satisfakciju za razliku od rovokopača koji u županijskim povjerenstvima ostaju od jutra do sutra e da bi umanjili štetu koja je nanesena djeci? No s obzirom na to da je iskustvo tu, ne pitam se više ništa. Tek, žao mi je da se iz godine u godinu ponavlja ista priča, da se mnoge stvari rješavaju “lako ćemo”, da nema dovoljno povezanosti između državnoga i županijskih povjerenstava, da postoje različiti kriteriji unatoč svim nastojanjima da toga ne bude. Žao mi je da sastavljači ispita daju svoje vrijeme od 14 do 16 sati, a onda je to već prošla baba s kolačima jer djeca pišu ispit od 10 do 11 i 30 i ništa se ne može promijeniti, šteta je već učinjena ako je čega štetnoga u ispitu bilo. (Moram reći da sam jednom uspjela spriječiti štetnost na školskoj razini kad sam, vidjevši ispit pri ispisivanju, uočila da se slika Hrvojeva misala nalazi uz podatke o Novakovu, iako nedovoljno brzo da se spriječi ispis testova s pogreškom. No barem djecu nije dočekao ispit s pogreškom…)

I sad, što? Hoće li Sanja Miloloža biti od onih koji samo cvile, a ne nude nikakve prijedloge? Neće. Što bi se dakle, moglo učiniti? Prvo, očito, moglo bi se promijeniti sastavljače ispita kojima promiču pogreške i recenzente koji puštaju ispite s pogreškama u škole. Drugo, pri sastavljanju ispita i rješenja trebalo bi se strogo držati propisane literature na temelju koje će se kasnije učenici pozivati u svojim eventualnim žalbama (onda se ne bi moglo dogoditi da se djeci ne priznaje kao predikat postaje tiši u rečenici Postaje sve tiši. ako na 230. stranici propisane gramatike stoji masno otisnuto bivam tromiji u rečenici Bivam sve tromiji.). Treće, u zadatcima za klasični ČSR (čitanje s razumijevanjem) ipak dati preciznije upute što se od djece očekuje u rješenju (kako bi oni znali da treba napisati BAŠ nacizam ili holokaust i da nije dovoljno napisati bombardiranje Münchena za vrijeme Drugog svjetskog rata, vrijeme ekstremnoga zla…). I na kraju, a što mi se čini najostvarivijim (ta pogreške se u sastavljanju ispita svima mogu dogoditi, ali zato treba drugi, treći, četvrti par očiju…), možda bi ipak državno povjerenstvo trebalo razmisliti o tome da “spusti” testove na županijska povjerenstva barem dva sata prije početka natjecanja, zajedno s rješenjima. Pa da u ta dva sata sastavljači ispita budu na raspolaganju i da se sve eventualne dvojbe koje bi se mogle, na razini županijskih povjerenstava, iskristalizirati kao problem, razriješe i, ako uistinu postoji potreba za promjenom kojega zadatka, da se to i učini te da se tek tada ispisuju ispiti. Uza sve, to bi riješilo i problem ekološki osviještene uporabe papira i potrošnju tonera, a i članovi Povjerenstva mogli bi otići kući u pristojno vrijeme. To govorim stoga što je jučer, kad bijasmo zvali sastavljačicu ispita zbog njezina propusta, žena lijepo odgovorila da je to njezino privatno vrijeme i da se bavi kućanskim poslovima. Možda ima i pravo. Tko nam kriv što je nama više stalo do djece nego do našega privatnoga vremena. Eh, ti glupi entuzijasti…

I nikako da shvatimo onu mudru, staru bolje spriječiti nego liječiti.

Pa ipak, da ne završim članak u tonu koji ne priliči mojemu optimizmu, moram čestitati i članovima Županijskoga povjerenstva na kvalitetnu radu i ljubavi prema učenicima, ali ponajprije učenicima, tim divnim bićima punim znanja, a većina ih je na županijsko natjecanje došla upravo takva, čestitam na izvrsnu uspjehu što u obavijesti o neslužbenim rezultatima možete vidjeti na stranici OŠ Petra Preradovića koja je bila izvrstan domaćin uživo (konačno!). Unatoč svemu i svima, imamo i dijete koje je riješilo ispit 100 %, nakon naše intervencije da mu se prizna predikat postaje tiši. E, tomu Augmentativu kapa dolje.

Sanja Miloloža, tekst i naslovnica