Trinaestoga kolovoza 2022. navršile su se dvije pune godine od smrti
Ive Miloloža, suutemeljiteljice Josipove jezične galerije. U njezinu
čast objavljujemo ilustrirano pjesničko izdanje: zbirku
njezinih pjesama i tragova Spomen tvoga stiha.
Trinaestoga kolovoza 2022. navršile su se dvije pune godine od smrti Ive Miloloža, suutemeljiteljice Josipove jezične galerije. U njezinu čast objavljujemo novo pjesničko izdanje: zbirku njezinih stihova naslovljenu parafrazom naslovne lirske sintagme njezine prve samostalne izložbe posvećene Juri Kaštelanu (Spomen stiha).
KREATIVNA SURADNJA U SJEĆANJE NA IVU I TRI BAGIĆEVE REČENICE
Knjiga se sastoji od Predgovora koji potpisuje pjesnik Tomica Kolar, Ivina teksta za katalog izložbe umjetnice Marije Matić pod naslovom Glas linije dolazi iz duše. a zatim slijede Ivine pjesme koje je urednica pronašla u njezinim bilježnicama u obliku rukopisnih zapisa u ciklusima O, TEMPORA, O, MORES, i O, GOSPODE s četirima Ivinim duhovnim pjesmama. Drugi dio zbirke nosi naslov TRAG i u njemu se nalazi tekst pjesme Vrtlog (Potjeh) čiji tekst potpisuje Iva zajedno s majkom Sanjom, a glazbu profesor Marko Jašek. Slijedi tekst uredničkoga pogovora Sanje Miloloža pod naslovom Plavičasto samstvo i trag, zatim poveznica za film Aorta neba s otvorenja memorijalne izložbe i samog memorijala za učenike Škole primijenjene umjetnosti i dizajna u Zagrebu koji potpisuju Sanja Miloloža, Sanja Bosak i Luka Justinić. Recenzentski tekst Aorta neba počinje ovdje iz pera Hanan El Sayed uvodi Nekoliko likovnih akcenata u kojima su izdvojeni Ivini radovi dragi majčinu srcu. Slijede govor Filipa Pintarića, ravnatelja ŠPUD-a, s otvorenja memorijalnoga natječaja Aorta neba, oproštajno svjedočanstvo preminuloga profesora Damira Brčića koje je govorio na Ivinu ispraćaju prije dvije godine, uspomenski zapisi Ivinih prijatelja i profesora, FB objava Ivine majke nakon otvorenja izložbe 13. travnja 2022., reakcije prijatelja na izložbu i spomenutu objavu te moćno nježna pjesma Prozvala si me maslačkom Ivina prijatelja Karla Mikića. Na kraju se nalazi pjesma Svena Adama Ewina Plavookom anđelu, haiku Maše Bambić te tri rečenice pjesnika i akademika Krešimira Bagića:
“U Spomenu tvoga stiha Ive Miloloža riječi i slike sjaje, plešu, penju se na planinu, uranjaju u virove samoće i pošumljuju svijet. Stabla rastu, jezik se grana, u korijenu – tik ispod travnatoga busena – došaptavaju se sjemenka i list. Tko ih uspije čuti, raste i pleše s njima.”
IVINI TRAGOVI U PREDGOVORU PJESNIKA TOMICE KOLARA
A u ovom tekstu ne možemo ne spomenuti riječi nadahnuta Predgovora koje je za Ivu, zamišljen nad Ivinim stihovima, napisao kajkavski pjesnik Tomica Kolar.
“Kad sam jutros na radiju čuo dragoga Vicu koji pjeva vedar čovjek nikad nije sam, pomislio sam na Ivu. Život koji nas školuje u svim prigodama, podsjeća nas da vedrinu grubo presijeca bol. Nadvlada li tada samoća ili muka samo zamagli jasni vid? Nastavljaju živjeti tajne nad kojima nam je zamišljati i nadati se rasvjetljenju.
Opet su u rukama njezine pjesme i gura se misao. Pa evo, zaista, ove pjesme nisu za svakoga. Ili bolje, jesu za svakoga, ali će uvijek biti onih koji će reći da nisu žedni. Bi li se Iva složila? Zar nije tako i s drugim stvarima na ovome svijetu? (Moja je majka, na primjer, pravila izvrsne štruklje, a mi smo imali mačka koji nije htio te štruklje ni pomirisati! Pa neka mu bude.)
Ako je ta misao istinita, to je samo zato što Iva više nije samo ono ljepooko stvorenje koje, iz majčina naručja, promatra svijet. Ona je zrela pjesnikinja i slikarica i mlada žena. I kada u jednom razgovoru kaže da još ne može odrediti svoj stil, to može biti zato što dobro razumije kako postoje putevi, a ciljevi su samo više ili manje imaginarne točke koje nastojimo pronaći da bismo mogli ići dalje.
I Iva je nastavila putem. U ovome svijetu, preko svojih tragova, koje nam svakodnevno daruje, i u drugome, za koji vjerujemo da ne oskudijeva putevima, bojama i veseljem, da u njemu postoji susret i da se njemu smijemo unaprijed radovati.
Hvala ti, draga Iva.”
Izdanje je okupilo mnogo kreativnih ljudi koji su dali svoj doprinos
čuvajući uspomenu na pjesnikinju i likovnu umjetnicu Ivu koja je,
kako je ustvrdio profesor Damir Brčić u svojemu govoru,
čarobnom korabljom prešla na drugu stranu rijeke,
zaronivši ruke u zvjezdanu sapunicu, a nama ostaje
da u svome solipsizmu prebiremo po torbi uspomena
uzrokujući bujicu asocijacija, pamćenja i slika.
Kad je prije nepune dvije godine na Ivinu ispraćaju profesor Damir Brčić s golemom tugom, ali i ponosom, čitao oproštajni govor od svoje posebne učenice, nitko nije ni slutio da će, pošto bude pokrenuo pripremne aktivnosti vezane uz otvorenje memorijala Aorta neba, i sam otići na onu drugu stranu.
PRIČA O VOLJI PROFESORA DAMIRA BRČIĆA
Brčićeve riječi pod naslovom Priča o volji ujedno su priča o Ivi donosimo ovdje, i njemu u spomen, kako bismo se nadahnuli dvama bićima koja su duboko promišljala umjetnost i život, a koja su grubo otkinuta iz naših fizičkih stvarnosti. Cijeli govor možete pročitati u knjizi, a ovdje donosimo jedan ulomak:
“Iskustvo kroz školovanje na Odjelu grafike govori nam kako učenička mašta juri sferama apstraktne tematike, lutajući nepreglednim predjelima razigrane uobrazilje, dok profesori traže činjenično ovjerovljenu stvarnost, izljuštenu u grubom, zemaljskome iskustvu. Tako je Iva početkom četvrte godine na satu dizajna, dobila zadatak izrade kazališnog plakata. Odabravši predstavu, krenula je izrada skica koje joj nikako nisu bile po volji, mučila se i s vremenom pomalo ljutila. U nekom trenutku, nakon tko zna kojeg neugodnog sučeljavanja s profesorom, stala je, raširila svoje velike oči i uz obavezan veliki osmijeh rekla: – Smijem li na pola sata van?
Kada se vratila, vidio sam da je fotografirala zvonca u starim portalima duž Deželićeva prilaza i od njih, na kraju, napravila sjajan plakat. Nakon toga razgovarali smo o procesu izrade – o ideji, o asocijaciji i promišljanju, gdje sam, uobičajeno predugo, objašnjavao kako je čitava intelektualna djelatnost formalne naravi, jer se sastoji od neprestanog pretvaranja, prelijevanja, prespajanja, razlikovanja, odvajanja i dijeljenja misli – na što me Iva prekine: – Ukratko, kao što kaže jedan profesor – umjetnost je trajno zurenje!, i nasmije se kliktavo, razoružavajuće. Spomenuti profesor pokušao ju je poslovično mrko pogledati zbog prekidanja njegovih mudrih misli, ali samo je, uz loše prikriven smiješak rekao – dakle, jer direktive mišljenju ne daje nikakva misao ni ideja, nego isključivo – volja.
Priča o volji ujedno je i priča o našoj Ivi. Volja je sve što se zove osjećaj, nadahnuće, raspoloženje, poriv i nagon, slutnja i san, sve što je obuhvaćeno krugovima misli ili spoznaje. A Iva je, doslovno, u tom ljudskom duhovnom bila – Ja. Pokazala nam je da hoteći djelujemo, da je naše ljudsko djelovanje uslovljeno htijenjem i da ga volja naplavljuje kao Nil pustinju, tražeći neku promjenu oko sebe ili, češće, u sebi. I onda nam se ta čista, divna, pjesničkim zanosom oduhovljena Volja otme Zemlji i otkine od zemaljskog balasta, otrgnuvši se kao balon iz dječje ruke pretvorivši se u vlastito Djelo. Iva je čarobnom korabljom prešla na drugu stranu rijeke, zaronivši ruke u zvjezdanu sapunicu, a nama ostaje da u svome solipsizmu prebiremo po torbi uspomena uzrokujući bujicu asocijacija, pamćenja i slika.”
E-knjizi Ive Miloloža Spomen tvoga stiha možete pristupiti ovdje.
Uredništvo Josipove jezične galerije, ilustracija: Iva Miloloža, oblikovanje naslovnice: Sanja Miloloža
“
“
”