Prva zbirka pjesama profesorice i pjesnikinje Danijele Zagorec
plemenit je prinos hrvatskoj poeziji kršćanskoga nadahnuća
i intimističkoga lirskog zanosa
Promocija zbirke lirskih pjesama pjesnikinje Danijele Zagorec pod naslovom Ne tražim razloge održat će se u petak 28. listopada 2022. u 18 sati i 30 minuta u Hrvatskom domu u Križevcima. Knjigu je objavio križevački ogranak Matice hrvatske uz potporu Grada Križevaca. Knjigu će, među ostalima, predstaviti i glavna urednica Josipove jezične galerije i portala Društva profesora hrvatskoga jezika, članica Maloga vijeća DPHJ-a Sanja Miloloža, prof., izvrsni savjetnik. čiji govor namijenjen predstavljanju na večeri promocije ovdje prenosimo u cijelosti.
Sanja Miloloža, Misterij žetve ljubavi koja ne traži razloge
(Danijela Zagorec, Ne tražim razloge, MH, Križevci, 2022.)
Ako postoji takvo što kao što su duhovna i duševna srodnost, onda je upravo ona najbolja sintagma kojom bih opisala lirsko poklapanje koje doživjeh kao pasionirana čitateljica poezije i tkalac vlastitih lirskih tekstova – dvaput u životu.
Lirska srodnost – prvi put
Prvi put to se dogodilo na četvrtoj godini studija kroatistike na kolegiju metodike književnosti kod profesora Dragutina Rosandića koji je iz pjesme Anke Petričević izvukao riječi i tražio je od svojih studenata da od pjesnikinjine sirovine slože svoju pjesmu. Nekoliko je puta profesor kružeći u popularnoj sedmici Filozofskoga fakulteta oko svojih studenata kao leptir oko raširenih latica mlada cvijeća dolazio do mene, pogledavao me začudno dugo spustivši naočale na nos, govorio hm… hm… zanimljivo, i odlazio pa se opet vraćao. Kad je seminar završio, pozvao me na stranu i upitao koliko mi je poznata poezija Anke Petričević, sestre Marije od Presveta Srca Isusova, za koju znamo da je pripadnica strogoga karmelićanskoga reda i iznimna pjesnikinja. Tada mi nije bila poznata. Obećala sam profesoru da ću istražiti tu pjesnikinju. On me gledao sumnjičavo i prodornim očima iznad spuštenih naočala provjeravao moju iskrenost. Nisam znala što profesor od mene želi. Onda je otvorio knjigu i pokazao mi… pjesmu koju sam upravo napisala predavši mu papir! Dakako, ispisan tankim crnim flomićem, kakvi su mi naročito dragi. Pjesma se razlikovala u jednoj riječi! Bila sam šokirana. Koja je vjerojatnost da svoju upravo napisanu pjesmu vidite u tiskanoj knjizi? I shvatite da je vašu pjesmu davno prije vas napisao netko drugi, iz drugoga konteksta, iz drugoga iskustva, ali očito srodne duhovne strukture?
Lirska srodnost – drugi put
Drugi put to mi se dogodilo dvadeset i četiri godine kasnije, kad smo raspisali javni natječaj Društva profesora hrvatskoga jezika za trojezični mrežni zbornik posvećen Vesni Parun Sunčano inje pjesnikinje i kad mi se u duši razlila modra ljepota nježne pjesme Ljuljačka Danijele Zagorec koja je diskretno, gotovo skromno ponudila pjesmu za zbornik. Pjesnikinja je to koja je stvorila iznimno tankoćutne stihove koje večeras ovdje predstavljamo. Ne znam jeste li to ikad i s kim iskusili, ali činjenica jest – kad se prepoznate, duše zaigraju od radosti i ganuća, a to je srodnost koja je potpuno neovisna o kontekstu i pragmi: konačno, kolegica Zagorec autorica je udžbenika kao i ja, i dolazimo iz konkurentskih izdavačkih kuća, ali te su činjenice potpuno nebitne kad govorimo o ljepoti duša i poezije koja iz te ljepotonosne sinergije proizlazi. Radosno sam prihvatila pjesmu za zbornik Vesne Parun pohvalivši kolegičine stihove, a ona mi je otpisala da je u pripremi njezina zbirka pjesama što me vrlo obradovalo. Nekoliko mjeseci kasnije, pitala me bih li predstavljala tu zbirku jer osjeća da smo bliske i razumijemo se bez mnogo riječi. Eto, zato sam baš ja večeras u ovoj predstavljačkoj ulozi.
O knjizi činjenicama
Riječ je o knjizi koju je, kao što je dosad već više puta istaknuto, objavio križevački ogranak Matice hrvatske u lipnju 2022. Zbir je to 69 pjesama što ih je grafički uredila kolegica Martina Valec-Rebić, a autorica Danijela Zagorec posvetila ih je svojoj obitelji. Za naslovnicu je zaslužna Zrinka Zagorec. Pjesme nisu razvrstane u cikluse, a neke su od njih datirane (bez naznake mjesta stvaranja) tako da uočavamo da su nastajale tijekom zadnjih osam godina. Predgovor je napisala pjesnikinja Božica Jelušić pod imenom Danijelini tihi svjetovi, a nakon pjesama slijedi bilješka o autorici i kazalo. Djelo je obogaćeno nježnim crtežima umjetnice Senke Pleše – to su ilustracija školjke uz pjesmu Djetinjstvo, dama za stolom sa širokoobodnim šeširom i bijelim rukavicama uz pjesmu Haljina, šalica kave s dvjema kockama šećera uz pjesmu Ružičasto, limuni i križ od lišća uz pjesmu Soba puna sunca, ruža uz pjesmu Listovi, djevojka sa zimskom kapom i leptirom koji je sletio na vrh rukavice uz pjesmu Drhtaj, pero uz pjesmu Grad, dama sa šeširom široka oboda, ogrlicom, lepezom i zanimljivom linijom haljine uz pjesmu Svoja, maslinova grana s plodovima masline u pjesmi Rasla je, dva kovčega i kišobran uz pjesmu Odlazi li dolazak, stari gramofon uz pjesmu Akord, rasplesana žena u preveliku ogrtaču okružena zvijezdama uz pjesmu Ogrtač, i otvoreno naliv-pero s ispisanim inicijalima D. Z. uz zadnju pjesmu u zbirci Zrelost. Iako ima desetak izvrsnih lirskih minijatura (primjerice Cvrčci, Drhtaj, Zaklon, Tajna, Odlazi li dolazak), većinom je riječ o duljim pjesmama pisanim mahom slobodnim stihom.
Glazba i motivi kršćanskoga pjesništva
Tu slobodu, dakako, valja shvatiti uvjetno, jer nije rima jedino čime se stihovi mogu vezati: Danijelin specifičan stihovni ritam i melodija versa oblikuju estetski profinjen tekst koji nam pjeva sržnu priču o prirodi, životu, ljubavi, stvaralaštvu i Stvoritelju, nudeći sličice iz života, drage ljude, sklonost glazbi, prva pjesnička iskustva, vlastitu samoćnost i ženstvo, nadu zrele žene, duhovno bogate i s Bogom pomirene: uostalom, korijen je riječi bogatstvo Bog, a on i jest razlog što naša pjesnikinja ne traži razloge nego ljubi život u njegovoj punini: od leptira koji sklapa krila na molitvu i strpljivo upija nektar dok latica bez daha miruje na dlanu cvijeta, do žetve ljubavi:
Sretna kao žetelac
Kad u titraju zraka
Skuplja posijano zlato,
I ja hodam toplim
Poljima.
Žanjem ljubav.
Kršćanska vokacija duboko religiozne pjesnikinje možda se najplastičnije pokazuje u pjesmi Soba puna sunca koja u autoričinu kontinentalnu svakodnevicu donosi dah Mediterana u limunima, daru od bake koja ju je naučila moliti:
Među plodovima – pismo.
Drhtava slova zovu u zagrljaj:
„Neka vas sve dragi Bog čuva…“
Korizma…
Križ od palmina lišća
Stavljam na stol.
Mirišu limuni,
Soba je puna sunca.
I zatim pjesmu poentira izravnom molitvom (apostrofom):
Bože, čuvaj ovu staricu
Što naučila me izgovarati
Tvoje ime…
Ljubav prema starici pokazuje nježnu blagost i zahvalnost koja otkriva pjesnikinjinu sućutnu narav koja se, dakako, odražava u cijeloj zbirci. Istodobno diskretna, skromna, profinjena i elegantna, duša koja razumije, koja je empatična, mudra, bogoljubna i čovjekoljubna, duša kojoj je darovan talent finom svilom lirskih niti istkati dojmljive tekstove snažne semantike koja pokazuje tu tihu snagu, snagu koju je nemoguće srušiti ni jednim oblikom buke. O toj snazi tišine govori i u svom predgovoru zbirci Božica Jelušić tvrdeći da danas, na sredini životnoga puta, pjesnikinja zrelo promišlja svijet poznajući vrijednost tišine.
Ne čudi stoga što se pojavljuje pjesnikinjin glas o tišinama u pjesmi Naše tišine koje se sudaraju, pa onda bježe u svoje zaklone, koje nisu te iste tišine, trepere drugačijim svjetlom, razmiču stvarnost, skrivaju se po obroncima obećanja… tišine koje pjesničko ja želi natrag, koje ju izričito traži:
Tražim komadiće tišine
raspršene u vremenu
pa da se hrabro suočim
sa sobom
i preplivam rijeku snova
Sudeći prema prethodnim citatima, ne možemo ne zaključiti koliko je to pjesnikinjino tiholjupstvo utemeljeno na dubokoj svijesti o vrijednosti svake pojedinačne riječi, neizgovorene i izgovorene.
I uistinu, svaka je autoričina uporabljena riječ semantički oteščana, zrela, promišljena, filingranski odabrana, pa i kad se anaforično ponavlja, ili imperativno zove sugovornika, čitatelja uplićući ga u mrežu vlastitoga pjesničkog teksta. Svaka riječ poštuje tišinu i ne pojavljuje se ako nije dovoljno jaka da postane govor s razlogom o činjenici da se ne traže razlozi za ljubav:
Volim zato što volim
I ne tražim razloge
Zašto ljubim svako svitanje
I svaku kap što se jutrima rosi.
Radost postojanja, svrhovito trajanje do trenutka povratka Ocu, iskonska potreba za oplemenjivanjem duhovnoga i fizičkog prostora – kako svojega tako i svojih bližnjih. Intimna, refleksivna poezija koja nam donosi leptira, ljuljačku, djetinjstvo, snagu… ali i unutarnje prkose u kojima se ne traži razumijevanje lutkara u kazalištu sjena i trgovaca osmjesima, u kojima se igra vjetrenjačama, u kojemu se odolijeva trenutku, a onda ga se odguruje na rubove dana i noći otrgnutih od sanarenja, u kojemu se opire kiši, u kojemu lirski subjekt mrvi kamen jer ga je previše u njemu, u trenutku nesnalaženja među divovima, prkose u čiju se smislenost počinje sumnjati: Prkosim… / i nesigurno pogled upirem / u daljinu…
U zbirci se na nekoliko mjesta pojavljuje s jedne strane motiv tišine, a s druge putovanja. U vezi s tim zanimljiva je pjesma Potraži me koja ih spaja u cjelinu uokvirenu tekstnoreferencijalnim iskazom do razine bijela prostora (razmaka), riječi bez reda, a Svemiru je svejedno što je gore, a što dolje, mjesta je dovoljno za igru traženja kôda rastočenih riječi kojim se kupuje vrijeme o kojem svi pričaju i svi ga žele puno, previše, a onda ih pritisne paradoks putovanja koje mora biti jer ne moramo li, prije ili kasnije, svi proći mjesta kretanja na kojima se stapamo s putnicima na drugom peronu? Na kraju, kad pronađeš tišinu, čut ćeš glasove u sebi.
Ne bi bilo dobro završiti ovaj prikaz a da se ne spomene autoričino nagnuće prema glazbi s jedne strane, i njezina duboka intuitivna filozofičnost s druge strane. U stihovima Danijele Zagorec osjeća se načitana i produhovljena žena zanesena životom i Bogom, a takva ne može ne donositi mnogostruke plodove za svoje bližnje, za svoje čitatelje, i za samu sebe. I to plodove Istine. O plodovima pjesnikinja progovara na mnogo mjesta, bilo da je riječ o konkretnoj maslini dostojnoj ljubavi ili apstraktnoj žetvi, ali, kako u prethodnom odlomku ukazasmo, i o putovanjima kada se kroz vrijeme provlači kao lopov i jutro se mrvi u krošnji dok ga otpuhuje njihanje dana, kada glazba tiho poskakuje, kada su mir i zadovoljstvo ojačani kilometrima… Pa ipak, treba li prijeći svu silu kilometara da bi se ugledalo čovjeka? Uostalom, a tom ću izvrsnom lirskom minijaturom početi zamotavati klupko svoga teksta, gdje je Čovjek?
Tražeći more,
Ugledah čovjeka
U polju,
U kamenu,
U trnju,
U znoju,
U Istini…
Zaključno, zbirka Ne tražim razloge Danijele Zagorec plemenit je prinos hrvatskoj poeziji kršćanskoga nadahnuća i intimističkoga lirskog zanosa, topla, iskrena, radosna, ali ne i naivna, s dječjom iskrom u grudima i optimizmom koji nije rezultat ružičasta otklona od grube realnosti nego snažno pouzdanje u Ljubav i svrhovitost trenutka u koji smo svi, zajedno s pjesnikinjom, uronjeni :
Volim biti dio nas
Jer nosimo poderane rukavice
I tako se lako primamo za ruke
Odbacujuć teret suvišnih pitanja
Volim biti dio vas. Volim biti. Volim…
Stoga, ja vam neću navoditi razloge za čitanje Ne tražim razloge. Sigurna sam da ste ih dosad – žedni tajne misterija – sami otkrili.
Sanja Miloloža, foto: Martina Valec-Rebić