U vremenu koje se neprestano mijenja, obrazovanje postaje jedno
od rijetkih sidrišta koje može učeniku pružiti sigurnost, ali i krila.
Kada govorimo o suvremenom pristupu književnosti, mislimo na
onaj pristup koji odražava sadašnji trenutak, učenika u njegovoj
cjelovitosti, učitelja u njegovoj punini i književnost kao vrlo živu,
doživljajnu, misaonu i stvaralačku silu. S ljubavlju za čitatelja, dijete
U vremenu koje se neprestano mijenja, obrazovanje postaje jedno od rijetkih sidrišta koje može učeniku pružiti sigurnost, ali i krila. Kada govorimo o „suvremenom pristupu književnosti“, ne govorimo tek o metodama koje prate aktualne trendove, već o pristupu koji odražava sadašnji trenutak, učenika u njegovoj cjelovitosti, učitelja u njegovoj punini i književnost kao živu, doživljajnu, misaonu i stvaralačku silu.
Već na početku vrijedi pojasniti da suvremenost nije isto što i modernost – ona označava ono što se događa sada, u ovom vremenu, u kontekstu naših učionica i naših učenika.
Književnost kao umjetnost riječi i doživljaja
Nacionalni kurikulum nastavnog predmeta Hrvatski jezik (2019) jasno ističe da je književnost sredstvo za spoznavanje svijeta, oblikovanje identiteta i poticanje stvaralaštva. Književnost nije apstraktna ni zatvorena – ona je predodžbena umjetnost, umjetnost riječi koje stvaraju slike, osjećaje i značenja.
Riječima stvaramo predodžbe, iako one fizički ne postoje. Književni tekst nije cjelovit bez svojega čitatelja, slušatelja, doživljavatelja. Kao što kaže Zvonimir Solar: „Književnost ne postoji bez čitatelja ili slušatelja; nju čine autori, djela i publika.“ Ta interakcija temelj je svakog čitanja, a osobito školskoga.
Nastava književnosti: mjesto susreta, igre i rasta
Učenici današnjice su digitalni urođenici – osjetilna bića koja ne žude za informacijom, već za doživljajem. Njihova pozornost, interes i emocije postaju temeljni resurs nastave. Mi, njihovi učitelji – često digitalni pridošlice – moramo to prepoznati i postati posrednici između teksta i njihova svijeta.
U tome je ključ: književnost se ne predaje, ona se doživljava. Svi elementi nastave – glas, ritam, boja, pokret, ilustracija – pridonose recepciji književnog teksta. Naš je zadatak omogućiti praktično iskustvo, osloboditi prostor za emociju i interpretaciju, a ne samo za reprodukciju informacija.
Petaši i sedmaši u OŠ Horvati raduju se satima književnosti. Kolaž: L. Š. N.
Od početnog čitanja do gotovog čitatelja
Jedan od važnijih ciljeva književno-pedagoških koncepata jest razvoj gotovog čitatelja. No važno je priznati da učenici u prvim razredima tek ulaze u svijet čitanja – to je za njih napor, a ne užitak. Stoga čitanje moramo pretvoriti u kreativnu, slobodnu, poticajnu aktivnost.
Kako kaže Daniel Pennac: „Probudite u djetetu želju za učenjem – tada će svaka metoda biti dobra.“ U središtu mora biti zanimanje, a ne metoda.
Individualizacija i sloboda: ključ suvremenog pristupa
Suvremena nastava književnosti mora poštovati individualni stil učenja. Djeca se razlikuju u načinu na koji pristupaju tekstu i naš je zadatak omogućiti im da rastu unutar vlastitih potencijala.
To znači da ne bismo smjeli razlikovati „školsko“ i „privatno“ čitanje. Trebamo težiti slobodnom čitanju, aktivnoj recepciji, osjetilnom doživljaju. Djeca uče kada se osjećaju sigurno, viđeno, priznato i potaknuto. Književnost tada postaje prostor u kojem se osjećaju dobrodošlo.
Aktivno učenje i stvaralačka nastava književnosti
Ključ suvremenog pristupa je aktivno učenje – učenik ne sluša, već sudjeluje, zaključuje, pita, reagira. U tom duhu razvijaju se metode poput:
- slobodnog i usmjerenog čitanja,
- produktivnog rada na tekstu (strip, ilustracija, dramatizacija, reklama),
- scenske interpretacije i igre u nastavi poezije,
- pripovijedanja mirisima, gestama, ritmom…
Učenik postaje sugovornik teksta. On ga ne konzumira pasivno, već ga sukreira. To je prostor gdje književnost živi – u reakciji, u dojmu, u kreativnom odgovoru.
Zaključak: metoda bez ljubavi nije dovoljna
Kada se sve metode iscrpe, kada svi planovi postanu rutina, ostaje ono što je najvažnije: ljubav prema onome što radimo. Ljubav prema tekstu, prema učenicima, prema znanju.
Pennac je u „Magarećoj klupi“ to opisao jednostavno: „Metoda nije dovoljna. Nešto joj nedostaje. – Što? – Ljubav.“
I zato je suvremeni pristup književnosti više od izbora metode. To je pristup koji traži učitelja koji jest, a ne samo zna. To je prostor u kojem djeca mogu rasti riječju, osjećajem, mišlju i stvaranjem – i to u prisustvu učitelja koji ih vodi s vjerom, znanjem i ljubavlju.
Linda Šimunović-Nakić, prof. hrvatskog jezika i književnosti, savjetnica
OŠ Horvati, Zagreb